hrvatski

SKIJAŠKO TRČANJE SPORTAŠA S INVALIDITETOM

Skijaško trčanje kao jedan od sportova na snijegu, povijesno gledano, smatra se prvim načinom kretanja čovjeka na skijama (Matković i sur. 2004). Izrazito bogata i duga tradicija bavljenja skijaškim trčanjem na rekreacijskoj i natjecateljskoj razini veže se uz Norvešku, Švedsku i Finsku, koje zbog svoje geografske pozicije imaju tijekom zimskog perioda velik broj dana snježnog pokrivača. O dugoj tradiciji ovog sporta u zemljama skandinavskog poluotoka govori podatak kako se od 1523. godine pa do današnjih dana obilježava čast krunidbe Švedskog kralja Gustafa Erikssona Vasa masovnom utrkom u skijaškom trčanju u dužini od 90 km zvanom Vasaloppet(Skender, 2013). Upravo zbog tradicije i izrazite popularnosti skijaškog trčanja na skandinavskom poluotoku, često se kao sinonim za pojašnjenje hodanja, odnosno trčanja na skijama koristi naziv nordijsko skijanje. Skijaško trčanje predstavlja način kretanja na skijama po uređenim stazama ili prirodnim terenima prekrivenim snijegom, pri čemu se koriste sinkronizirani pokreti rukama i nogama kako bi se odguravalo skijaškim štapovima te klizalo skijama po snijegu. Baveći se skijaškim trčanjem, bilo na rekreacijskoj, bilo na natjecateljskoj razini, koriste se mišićne skupine gotovo cijeloga tijela te se, između ostalog, istovremeno utječe na razvoj funkcionalnih i motoričkih sposobnosti, kontrolu tjelesne težine, poboljšanje imunološkog sustava i smanjenje psihičkog stresa (Cigrovski i sur., 2009). S obzirom na relativno male brzine kretanja i mogućnost doziranja opterećenja, skijaško je trčanje sport s malim rizikom od ozljeđivanja pogodan za ljude različitih kondicijsko-motoričkih razina pripremljenosti. Zbog načina na koji se trkač kreće na skijama, odnosno zbog klizanja po snijegu bez dodatnog opterećenja na tetive i zglobove, skijaško je trčanje vrlo atraktivno i preporučljivo na rekreacijskoj razini (Matković i sur., 2001 ; Guček i Videmšek, 2002). Skijaško je trčanje po strukturi pokreta jednostavno te blisko svakodnevnom hodanju ili trčanju, stoga ga je moguće početi učiti već od najranije životne dobi (Pišot i Vidamšek, 2004 ; Cigrovski i sur., 2009), a također ga je moguće preporučiti i osobama s tjelesnim oštećenjem, i to ne samo na rekreacijskoj, već i natjecateljskoj razini. Ne čudi podatak kako je skijaško trčanje u zemljama gdje se ono učestalo može provoditi (prvenstveno alpske i nordijske zemlje te Kanada i SAD) izuzetno popularan natjecateljski sport upravo za osobe s tjelesnim oštećenjem (Disabled sports USA, 2014). Prilagodba skijaša trkača s obzirom na vrstu tjelesnog oštećenja dijeli ih u tri velike skupine: skijaši trkači stojeći (koji skijaju u stojećem položaju s dvije skije i s dva štapa, s jednim štapom ili bez štapova), skijaši trkači sjedeći (skijaši trkači zbog oštećenja kralježnice ili donjih ekstremiteta na skijama se kreću u sjedećem položaju u za to posebno konstruiranoj stolici na skijama) te skijaši trkači s oštećenjem vida.

skijaško trčanje; natjecanje; kategorije; sportaši s invaliditetom

nije evidentirano