hrvatski

Paul Cezanne i hrvatsko međuratno slikarstvo

Cézanneov način pristupa konstrukciji oblika i prostora, kao prijelomna točka koja je bitno odredila mnoga usmjerenja moderne umjetnosti, nije u hrvatskom slikarstvu naišao na pravovremenu recepciju te potpuno razumijevanje. Ipak, njegovo je slikarstvo u hrvatskom kulturnom krugu postalo općim mjestom, pa su se mnogi hrvatski slikari tijekom čitavog 20. stoljeća, a posebice u razdoblju između dva svjetska rata, povremeno vraćali Cézanneu kao uzoru te interpretirali njegovo djelo unutar različitih dionica vlastitih opusa. Hrvatska je povijest umjetnosti u tom smislu raspravljala o „sezanizmzu“ ili „sezanističkoj stilizaciji“ kao važnom obilježju koje se pojavljuje na izložbama Proljetnog salona u godinama nakon završetka Prvog svjetskog rata (kao odjek interpretacije Cézanneova načina u opusu Miroslava Kraljevića), prije svega u djelima Vilka Gecana, Milivoja Uzelca, Marijana Trepšea i Vladimira Becića, ali i kasnije, primjerice, u opusu Lea Juneka. Takva artikulacija utjecaja glasovitoga francuskog slikara može se tijekom čitavoga međuratnog razdoblja tumačiti kao čvrsti temelj slikarske modernosti, koji je hrvatskim umjetnicima omogućavao raznolika stilska i poetička usmjerenja - od postkubističkih nagnuća, preko magičnog realizma, sve do neoklasicizma. Stoga za utjecaj Cézanneova djela na hrvatsko slikarstvo ostaje primjenjivo više od šezdeset godina staro tumačenje francuskog povjesničara umjetnosti Bernarda Dorivala o Cézanneovaj umjetnosti kao osnovi za različite umjetničke putove, često oprečne njegovu likovnom izričaju. U skladu s time, taj utjecaj u kontekstu hrvatskoga modernog slikarstva treba smatrati važnom dionicom kontinuiteta, a ne samo epizodom bez posljedica.

Paul Cezanne; hrvatsko moderno slikarstvo; Miroslav Kraljević; Vilko Gecan; Milivoj Uzelac; Marijan Trepše; Vladimir Becić; Leo Junek

nije evidentirano