hrvatski

Marulićeva Tropologija u svjetlu patrističke alegoreze (I.)

Kaneći u zenitu pjesničkog stvaranja sintetizirati u jednom djelu pogansku rimsku i kršćansku latinsku tradiciju, koje je podjednakom vještinom slijedio, Marulić je odabrao oblik vergilijanskog spjeva, povijest Kristova spasenja kao okvir i židovskog kralja Davida, kod crkvenih pisaca najisticaniji pralik Isusov, kao središnju temu. Tako je nadmašujući svoje uzore ispjevao Davidijadu, kojom je sebe i cijelo svoje stvaralaštvo pokušao staviti pod okrilje katoličke središnjice preko vrlo utjecajnog kardinala Grimanija. Pridružujući Posveti i Spjevu Tropološko tumačenje, on se od početka htio predstaviti odabranim zaštitnicima i teologom i pjesnikom. Analizirajući Tropologica Davidiadis expositio ovaj rad potvrđuje već otprije iznesenu postavku da je ona neodvojiva od Davidijade, da je najavljena uvodnom Posvetom i snažno motivirana stihovima proemija. Svojim vanjskim izgledom i unutarnjim ustrojem, koji slijedi opjevane biblijske zgode uz svako od četrnaest pjevanja, i tumačenjem detalja iz Davidova života najavom Krista i njegove Crkve koji se u nekim momentima izravno referira na dijelove spjeva, taj metajezični tekst ne pravi razliku između biblijskog predloška i Marulićevih heksametara ukojima je taj predložak poetiziran. Marulićev koncept alegorijskog obrazlaganja, iznesen u kratkom uvodniku, podudaran je s Bedinim konceptom iz Allegoryca expositio in Samuelem u svim ključnim točkama, kako pokazuje ovaj rad, i nema dvojbe da je taj tekst imao pjesnik Davidijade u rukama. Na toj konceptualnoj razini njegovo posebno isticanje vjere u kršćansko učenje o vjerodostojnosti Duha Svetoga i neodvojivost Starog i Novog zavjeta, bez čega nema alegoreze, odnosno dosljedno izvođenje tijekom tumačenja samo jednog od tri duhovna smisla, dovodi taj njegov sustav u izravnu vezu sa sintezama Tome Akvinskog o tumačenju biblijskih sadržaja. Premda je u svom jezgrovitom tekstu obrazlagao velik broj biblijskih zgoda koje nisu uopće tumačili crkveni pisci, on je posve naslonjen na tu tradiciju koja započinje Jeronimom i Augustinom i nastavlja se preko Grgura I, Izidora, Bede, Hrabana Maura, Walefrida Strabona, Angeloma iz Luksovila i tako slijedom, koji su u svojim djelima obrazlagali dijelom ili u cijelosti detalje iz Davidova života. Rad pokazuje da se Marulić dodiruje s nizom spomenutih autora u pojedinostima, ali se on ne naslanja samo na Bedu ili Hrabana Maura, već na cijelu tradiciju koja je i za njega, kao i za sve komentatore biblijskih sadržaja, neosporan i nezaobilazan autoritet. Premda je Marulić nastojao zaokružiti kao cjelinu svako poglavlje i na unutarnjem planu, dvije se osi kompozicije u Marulićevu Obrazloženju isprepliću s dvije ključne provodnice koje varira svaka pojedinačna cjelina. Na prvom mjestu slijed je alegorijskog obrazlaganja kao predmetna razina i na drugom mjestu otajstvena veza među Starim i Novim zavjetom kao teološka podloga. Istodobno one generiraju narav diskursa u Obrazloženju, koja se prepoznaje ponajprije uz prvu magistralu u paraleliziranju, miješanju i prožimanju kodova doslovnog i duhovnog smisla, odnosno uz drugu u primjeni apologetskog i polemičkog koda. Najkvalitetniji sudari spomenutih kodova doslovnog i duhovnog smisla sublimirani su u Marulićevom tekstu u takozvanim kršćanskim metaforama. Dakle, one nisu kod njega samo stilski prepoznatljiv ukras već najsnažnija izražajna mjesta u kontekstu u kome se nalaze i iz koga proizlaze. Iako se radi uglavnom o ovjerenim spregama riječi koje prije Marulića rabe mnogi pisci, takva utkanost u kontekst i njihova izražajnost zaprečavaju hitre zaključke o mogućem preuzimanju bilo od Augustina, Paulina iz Nole ili Hrabana Maura. Nesumnjivo je da je u tom smislu Marulićev pjesnički talent nadmašivao njegova teološka nastojanja. Navodi svetopisamskih tekstova prate diskurs alegorijskog obrazlaganja redovito kao jedan od ključnih dokaznih postupaka i u Marulićevom Tropološkom tumačenju. Oni su velikim dijelom neprecizno ili netočno zapisani kod njega i ne odgovaraju uobičajenom izvorniku. U ovom radu se pokazuje, međutim, da ti slobodni, neprecizni ili preobličeni citati nisu slučajni propusti. Oni su ponajprije i u najširem smislu stilski postupak slobodnijeg navođenja u crkvenih pisaca, a u pojedinačnim primjerima kod Marulića zapravo su citati crkvenih otaca, na čija se djela referiraju kao na svoj izvorni kontekst (Jeronim, Grgur I.). U argumentiranju svojih interpretacija Marulić se obilato služi etimologijama. Premda one pripadaju povijesnom smislu, on ponekad navodi samo njihov duhovni smisao, kao i mnogi crkveni pisci. U bogatoj tradiciji tumačenja Davidovih psalama, Knjige kraljeva u crkvenih pisaca i u etimološkim rječnicima Marulić je ovjeravao svoja rješenja. Pritom se najveći broj etimologija podudara s Jeronimovim, Bedinim i tumačenjem N. od Lire odnosno onim iz Grčkog leksikona židovskih imena. Posve je razvidna i njegova humanistička znatiželja da u preispitivanjima i traganju za stvarnim korijenskim značenjima.

doslovni smisao; mistični smisao; kod; proemij; Beda

nije evidentirano