hrvatski

Književni uzori fra Ivana Ančića i zavičajna pučka kultura

Književna zaostavština Fra Ivana Ančića (1624-1685) na hrvatskom jeziku obuhvaća tri djela koja je on napisao i objavio u Ankoni, a namijenio ih ponajprije kleru na istočnoj jadranskoj obali. To su Vrata nebeska odnosno Porta coeli(1678.), Svitlost krstjanska i slast duovna ili Lux christiana et dulcedo animae, (1679.) i Ogledalo misničko, a u latinskoj verziji Speculum sacerdotale (1679.). Sva tri djela pripadaju području pastoralne teologije koja je od vremena Tridentskog sabora promicala i poticala visoke zahtjeve pobožnog, uzoritog i moralnog života kod pripadnika klera i samih vjernika. Budući da je takva literatura bila snažno uvjetovana kršćanskom tradicijom autoriteta, teoloških stajališta i pisane riječi, rad Književni uzori fra Ivana Ančića zanima se onim udjelom te tradicije koji u njegovim djelima imaju djela crkvenih pisaca od kraja XV. do XVII. st. koji su posebno cijenjeni u vrijeme katoličke obnove I.1, a) Vrata nebeska, sastavljena od četiri iscrpna razmatranja o sadržajima svakodnevnih kršćanskih molitava (Znaka križa, Očenaša, Zdravomarije i Vjerovanja)i otisnuta u dvije zasebne knjige brojnim citatima naglašavaju svoju vezu s opsežnim i vrlo popularnim djelom Hortus pastorum (1637.) Jakova Marchanta (Iacobus Marchantius), belgijskog teologa iz XVII. st. Iako se Marchantius zanima u svom djelu, uz ostalo i svim temama Ančićevih Vrata nebeskih, samo su za Hortus pastorum ona bila otvorena u prvoj i trećoj raspravi. Osim izravnih navođenja, ponekad parafraziranih Marchantovih formulacija poznatih kršćanskih istina koje postaju misona okosnica pojedinih tematskih članaka, u Vrata nebeska ulaze često i Marchantovi navodi svetopisamskih tekstova i crkvenih odnosno teoloških autoriteta. Ponekad Ančić preuzima postupkom redukcije i parafraziranja i duže dijelove latinskog teksata, pa ih proširuje i unosi u svoj tekst. I.1, b)Velik broj primjera (exempla) koje donose Vrata nebeska Ančić je preuzeo iz Govora (Sermones) talijanskog dominikanca i teologa fra Gabrijela iz Barlette čije su propovijedi bile uzor tijekom XV., i XVI. st. Njegova duhovita razmatranja o krepostima i manama s obiljem svježih primjera anticipirala su i duhovni senzibilitet tijekom katoličke obnove. Ančiću je još odgovarao njegov sažeti stil, koji je bio pogodan preoblikovanju. Tako je s duhovitim obrazlaganjima simboličkih značenja slova u Isusovu imenu Ančić je preuzeo i sve druge Barlettine citate i zapravo parafrazirao i proširio tekst izvornika na desetak svojih članaka u Vratima nebeskim. Navodi ga i u ostalim svojim djelima. I.1, c) Fabio Incarnato s često objavljivanom knjižicom Scrutinium sacerdotale u posttridentskoj crkvenoj praksi, uobličenoj u formi pitanja i jezgrovitih odgovora o svim temama katoličkog nauka, jedan je od češće citiranih autora, posebno u raspravi o apostolskom vjerovanju, koja čini sadržaj II. knjige Vrata nebeskih. Premda ga navodi dvadesetak puta, posebno uz odredbe sabora ili papinske oproste, većina Ančićevih sažetih, jednostavnih i lako pamtljivih natuknica o vjeri, čistilištu, limbu, Božjoj milosti ili sakramentima korenspondira Inkarnatovom tekstu. Jedan primjer (exemplum) iz njega koji je preoblikovao i premotivirao u svom tekstu, a da nije uputio na izvornik, pokazuje da je otvorenost Ančićeva djela u tom pravcu bila i plodotvornija. I.1.d) Na Marijale Bernardina od Bustija (Bernardinus de Busti), poznati zbornik propovijedi o Bogorodici (XV/XVI.st) poziva se Ančić samo nekoliko puta u Vratima nebeskim. Posebno mu je bio poticajan u simboličkim objašnjenjima slova u Marijinu imenu i njihovom povezivanju s dragim kamenjem. S tim nadahnutim objašnjenjima, međutim, u Vrata je nebeska ušla sva citatna Bustijeva aparatura, što ukazuje na način Ančićeve komunikacije sa svojim teološkim i književnim autoritetima bez obzira na to radi li se o manje ili češće citiranim djelima. I.2.a) Dvodijelnu knjigu Svitlost krstjanska i slast duhovna završio je Ančić u isto vrijeme kad i Vrata nebeska, pa se u njezinome prvom dijelu, zaokupljenom otajstvima Gospine krunice, posebnim molitvama i uputama svećeniku za tješenje i opremanja teškog bolesnika i umirućeg, pojavljuju u reduciranom obliku cijela poglavlja iz Vrata nebeskih. Smanjen je intenzitet istaknute citatnosti, a noviji se autori rijetko prizivaju. Međutim u drugom dijelu knjige koja se bavi tajnama misnog obreda pozivanje na brojne crkvene pisce vrlo je često. I.2.b) Najčešće je citirani teolog Ančićev suvremenik fra Michelangelo da Bogliasco sa svojom knjigom Compendio dell'indulgenze, gratie spirituali, tesori celesti, e priuilegi perpetui, u kojoj se zanima za oproste i privilegije koje su obnovili ili donijeli papa Grgur XV. i papa Pavao V. U svome djelu Boglasco se pozive na brojne crkvene pisce, a Ančić ih spominje kao autoritete koji su govorili o istim temama na isti ili sličan način, obično signalizirajući da su ti autori samo citatna imena u tom slučaju. I.2. c) Drugi autor na koga često Ančić poziva u drugom dijelu Svitlosti kršćanske njegov je suvremenik Giovanni Antonio Pallotta, pisac knjige o misnom obredu Syntagma, seu tractatus rituum sacrorum et mysteriorum quae in sacrosancto, ac tremendo sacrificio missae geruntur, & obseruantur. Uz njega on često spominje još jednog suvremenika Bartholomaea Gavanta i njegovu knjigu Thesaurus sacrorum rituum te Gulielma Duranda iz XIII.st. s poznatom knjigom na istu temu Rationale Divinorum Officiorum. Ančić tu dvojicu autora citira i posebno, ali je manje poznatom Pallotti dao u svojim citatima prednost jer je on posljednji pisao o misnom obredu. I.3.a) Ogledalo misničko, koje je Ančić posvetio papi Inocenciju XI. u cijelosti govori o liku idealnog svećenika i njegovu djelovanju u pastoralnom radu. Iako o tom profilu na sličan su način govorili i stariji autori, služeći se istim citatima Starog i Novog zavjeta, tridentske su odredbe i cijeli pokret katoličke obnove vrlo gorljivo nastojale oko toga. Ančić je od novijih teologa iz tog istog vremena posebno naglašavao u Ogledalu misničkom Giovanni Battistu Matthiolija i Alfonsa Bonlea. Za veći broj primjera (exempla) pozivao se na zbirku Selva historiale, u kojoj Matthioli uvijek navodi od kojih je autora preuzeo pojedinu jedinicu, a Ančić tu obavijest preuzima zajedno s odabranim tekstom u slobodnom prijevodu i jednostavnim preoblikama koje diktira kontekst njegova djela. I.3.b) Diurnus sacerdotum cibus Alfonsa Bonlea iz 1667., manje poznatog pisca i profesora teologije iz Napulja prepoznaje se u Ogledalu misničkom razvidno s desetak citata i dva jezgrovita primjera o lošim svećenicima. Uz to sadržana struktura Ančićeva djela odgovara istoj takvoj strukturi u Bonleovoj knjižici, na što upozoravaju prije svega naslovi pojedinih poglavlja kod obojice pisaca, a onda i sami sadržaji koji su u Ančića opsežniji i sadržajniji. II. Nasuprot kršćanskom univerzalizmu koncipiranom na rigoroznom poimanju grijeha i pobožnosti u grozdovima citata i njihovih eksplikacija pojavljuje se u Ančićevim knjigama ulomci lokalne i izvorne narodne kulture dinarskog etnološkog areala. Najcjelovitije i najsnažnije što je Ančić iz tog pravca zahvatio njegov je zavičajni „dumanjski“ govor koji svojim semantičkim i frazeološkim mogućnostima denotira izrazito patrijarhalni i stočarski svijet. Sve ostalo u tom smislu što bi se naslućivalo kao etnološka skica tog prostora uneseno je u njegove tekstove iz perspektive spomenute rigorističke opozicije. Promatrajući i selektirajući tu građu u radu „Književni uzori fra Ivana Ančića“lučile su se one etnološke jedinice koje ne pripadaju zavičajnom piščevu prostoru, već su citatni motivi iz literature kojom se Ančić služio. Kraj naznaka usmene književnosti i pučke kulture samo u imenovanju „kolo igrati i pjesme pjevati“ pojavljuju se uz frazeme, izreke i poslovice, metrički i leksički tragovi starih božićnih pjesama i jedna cjelovita inačica Gospina plača koja je pjevana u vrijeme korizme. Također je Ančićev opis naricanja za umirućim vrijedna građa iz onodobnog pučkog života Kao posebna opozicija koja doziva etnološku građu svakako je kanonsko i nekanonsko. Stanovit broj tridentskih odredbi regulirao je svakodnevne, godišnje i svadbene običaje i time utjecao na uvriježene pučke navade. Određivanjem neradnih i radnih dana, odnosno zapovjednih blagdana i vremena posta te zabranom svadbenih svečanosti u vremenu došašća i korizme nedvojbeno je utjecao na način života i mijenjao ili pokušavao mijenjati postojeće stanje i oblikovati drugačiju pučku kulturu koja se prepoznavala do u XX. st. Posebno su strogo primjenjivane sankcije u vezi s otmicom kao tradicionalnim dinarskim oblikom životnih običaja, koji su se ipak održavali sve do nestanka tradicionalnog seoskog života. Rad također naglašava Ančićeve etnološke podatke koji se odnose na praznovjerja i neke oblike prastare narodne magije u liječenju i sprečavanju zlih sila. Nazive onih koji se bave takvom djelatnošću kao bajalice i čaratani, vještice i vilenice ili njihov instrumentarij - zapise, basme, gatke i čini, Ančić je, kako sam kaže, čuo iz prve ruke po župama u kojima se bavio pastoralnim radom.

citatnost, autoritet, tradicija, intertekstualnost, etnologija

nije evidentirano