hrvatski

Stojan Vučićević-pjesnik dvojstva

Vučićevića već na početku njegova književnog rada pjesma »Boje" predstavila pjesnikom paradoksa i oksimorona, zapravo pjesnikom dvojnosti. Međutim, ona je najavila lirika snažne osjetljivosti i sna za koji je svjedočio i pjesmama i svojim trpljenjem, sna koji nije bio samo mladenački zanos i nadahnuće ranim stihovima. »Boje" dozivlju pjesmu »Umrijeti u Hrvatskoj", jednu od posljednjih pjesama, koju je Stojan Vučićević uopće napisao, objavljenu petnaest dana nakon njegove smrti. Tako markira u njegovom ukupnom pjevanju još jednu konstantu, koju ne bi bilo oportuno i patetično nazvati suptilnim domoljubljem državotvornog tipa. Pjesma je zapravo svijeća zapaljena pokojnom književniku Ivanu Dončeviću i njezin plamen svijetli zgusnutim sjajem iz najboljih tradicija hrvatske domoljubne kantilene od Kranjčevićeva »Iseljenika", s kojim uspostavlja izravnu vezu citirajući njegovu domoljubnu slikovitost. Upravo u tom prizivanju »grumena sanje" iz rane pjesme zaodijeva se »Marinom krunom", simbolom hrvatske slobode i samostalnosti iz Kranjčevićeve i narodne pjesme, a „suludo carstvo" priziva „crnoga Mora", njezina mrskog udvarača. Između ove dvije pjesme u razmaku od dva i pol desetljeća potekla je poezija Stojana Vučićevića, iz iskustva i snova, zapravo iz jezika u kome je on sve nalazio i od koga je gradio tanane mostove svojih pjesama nad ponorima iskonskog straha između razdvojenog sebe.

Hrvatska; domoljublje; rascijep; mostovi; sinteza

nije evidentirano