hrvatski

Animalističa književna poveznica: od predaje do Bestijarija i Cvijeta kreposti

Znanja o životinjama i njihova pojavnost u nekim srednjovjekovnim i renesansnim književnim ostvarajima te njihove moralno-didaktičke poruke, okosnica su istraživanja književnih i kulturoloških relacija u ovoj radnji. Polazište studije je ptica epopsa, tj. pupavac koja je nazočna u hrvatskoglagoljskom književnom korpusu, a kao natuknica potvrđena i u Rječniku crkvenoslavenskog jezika hrvatske redakcije. Na primjeru odlomaka iz glagoljskoga Akademijina zbornika (sign. IVa 48), a potom i na odlomku iz Tkonskoga zbornika (sign. IVa 120) te iz ćirilskoga Šibeničkoga zbornika (sign. IIIa 20) nastojali smo dosegnuti ishodište literarnoga prikaza pupavca u moralno-didaktičkom kontekstu brige za ostarjele roditelje, što nas je odvelo u najdublje slojeve istočnjačkih predaja. Njihov odraz pronalazimo u Fiziologu i Bestijariju, a potom i u Cvijetu kreposti. U studiji smo se posebno osvrnuli i na neka pučka vjerovanja o pupavcu – izvorištu usmenosti, na širem slavenskom prostoru s osvrtom na recentniju etnografsku građu s hrvatskih prostora.

Književnost; animalistika; pupavac; bestijarij

nije evidentirano