hrvatski

Razgraničenje pripremnih radnji i pokušaja u teoriji i sudskoj praksi

Hrvatski zakonodavac se Kaznenim zakonom koji je stupio na snagu 1. 1. 2013. u Obrazloženju nedvojbeno opredjelio za individualno-objektivnu teoriju kako bi otklonio različita tumačenja odredbe o pokušaju Kaznenog zakona iz 1998. Ovaj korak je temeljito znanstveno analiziran kako bi se utvrdile moguće teorijske nedosljednosti i praktični problemi do kojih bi moglo dovesti takvo zakonsko uređenje. U tu svrhu su najprije izložena temeljna teorijska stajališta o navedenim institutima te su povezana s zakonskim odredbama i sudskom praksom. U radu su neke hipoteze potvrđene u cijelosti dok su neke samo djelomično. Naime, iako se tumačenjem dolazi do zaključka kako je zakonskom definicijom prihvaćena individualno-objektivna teorija, u radu se dolazi do zaključka kako postoji mogućnost primjene materijalno-objektivne teorije koja kao glavni kriterij utvrđivanja radi li se o početku pokušaja ima prirodno jedinstvo poduzete radnje s radnjom iz bića kaznenog (gdje je radnja u biću opisana), odnosno prirodno jednistvo poduzete radnje s dovršenjem (gdje biće kaznenog djela ne opisuje radnju). Neizostavno je utvrditi početak pokušaja kod supočiniteljstva i posrednog počiniteljstva te su zakonske odredbe KZ-a o počiniteljstvu povezane s odredbom o pokušaju. Analizirano je i reflektiranje početka pokušaja na kaznena djela nečinjenja. Na kraju je utvrđen kriminološki aspekt definicije pokušaja a posebno dio njezine odredbe koji se odnosi na mogućnost ublažavanja kazne.

Kazneni zakon; pripremne radnje; pokušaj; sudska praksa

nije evidentirano