hrvatski

Njegoš kao književni lik

Petar II. Petrović Njegoš najpoznatiji je i najslavljeniji crnogorski pisac. Zbog toga iznenađuje razmjerno malen broj fikcionalnih djela u kojima se javlja kao središnji književni lik. U tom pogledu potrebno je izdvojiti samo tri ostvarenja: romansirane biografije Na Orlovom Kršu (1960) Trifuna Đukića i Sudilište (1971) Čede Vukovića te monodramu Njegoševa potonja ura (1985) Slobodana Tomovića. Navedeni naslovi dosad nisu bili predmetom istraživanja načina literarizacije Njegoševa životnoga puta i djelovanja, a isto tako ni polazištima za tumačenja svake pojedine beletrizacije i usporedbe njihovih učinaka u književnom prikazivanju crnogorskoga klasika. Ono što bi trebalo odrediti jesu značenja i važnost koji se pridaju njegovu liku i djelu te definirati koje se njegove uloge u književnosti naglašavaju i kako se interpretiraju. U biografiji Na Orlovom Kršu Njegoš je reprezentativna figura u pozitivnom smislu jer je primjer najuzoritijega Crnogorca svojega, ali i svih vremena. U Sudilištu takvo je razmatranje, također i s negativne strane, usložnjeno neprestanim promjenama pozicije optuženika i suca u fingiranom suđenju, u raspravama, polemikama i dijalozima s Crnogorcima i Crnogorkama koje Njegoš susreće na svojem ispraćaju ili ih priziva u sjećanje. Njegoševa potonja ura dramska je rekapitulacija Njegoševe biografije uz pomoć monološkoga iznošenja njegovih opisa vlastitih državničkih, filozofskih i umjetničkih nazora. U svim analiziranim tekstovima Njegoš je glavni lik i po načinu fikcionalizacije postaje svojevrsna literarna figura podložna različitim semantičkim učitavanjima.

Petar II. Petrović Njegoš; književni lik; romansirane biografije; drama

nije evidentirano