hrvatski

Ciljna orijentacija i motivacijska klima - faktori povećanja motivacije postignuća

Istraživanja motivacije u području psihologije sporta utemeljena su na suvremenim socijalno kognitivnim teorijama koje omogućuju razumijevanje behavioralnih varijabilnosti i psihosocijalnih poticaja i učinaka na ponašanje usmjereno prema postignuću u sportu. Socijalno kognitivni pristup pretpostavlja poimanje motivacije kao dinamičnog procesa kognitivnih, afektivnih i vrijednosnih varijabli koje djeluju kao medijatori za odabir i postizanje ciljeva postignuća. Ti su ciljevi utemeljeni na individualnim očekivanjima i vrijednostima pojedinca, a prema pretpostavkama socijalno kognitivnih teorija varijacije u ponašanju nisu rezultat niske ili visoke motivacije, već su upravo izraz različito definiranih ciljeva postignuća koje si osoba postavlja, a ovise o njezinoj percepciji prikladnosti određenog cilja u socijalnom kontekstu (Roberts, 1993 ; Weigand i sur, 2001). U području sporta ciljevi predstavljaju kognitivne pokazatelje različitih razloga i motiva koje se javljaju u situaciji postignuća (Fontayne i sur., 2001), potiču i usmjeravaju ponašanje, uvjerenja i odlučivanje sportaša i individualno su određeni. Ciljevi postignuća u sportu predstavljaju dosege koje sportaši svojim djelovanjem nastoje postići (npr. pobjeda, postizanje određenog rezultata ili standarda kvalitete) i to na način da mogu biti vrednovani u terminima uspjeha i neuspjeha (Roberts, 1984). Sportaši mogu imati različite ciljeve postignuća koji dolaze do izražaja ovisno o sportskoj situaciji, a motivacija u kompetitivnom kontekstu u velikoj je mjeri određena upravo ciljevima postignuća, s time da je za razumijevanje motivacije važno shvatiti subjektivno značenje postignuća onome koji ga nastoji postići (Horga, 1993). Brojni su istraživači potvrdili da se motivacijski koncepti sportaša razvijaju pod utjecajem dispozicijskih (ciljna orijentacija) i situacijskih (motivacijska klima) faktora u kontekstu postignuća (sport) (Nicholls, 1989 ; Duda, 1993 ; Newton, Duda, 1999). Dispozicijski faktori motivacije postignuća Teorija ciljne orijentacije u kontekstu motivacije postignuća pretpostavlja postojanje dva dominantna cilja prema kojima je moguće prosuđivati uspjeh (osobnu kompetentnost) u situaciji postignuća, tj. sportu. Razlikujemo tako usmjerenost prema zadatku (task involvement/orientation) i usmjerenost prema izvedbi (ego involvement/orientation). Ova se dva tipa dispozicijskih faktora smatraju ortogonalnima (Newton, Duda, 1999), a pojedinci u sportskom kontekstu mogu varirati s obzirom na prevlast pojedinog tipa usmjerenosti. Sportaš koji je dominantno usmjeren prema zadatku prosuđuje vlastiti uspjeh s obzirom na kriterij samoreferenciranosti, uspjeh je rezultat napredovanja u razvoju vještine uslijed uloženog truda i napora, a vrijednost postignuća i osjećaj ponosa su to veći što je bila veća količina uloženog napora. Ono što sportaš orijentiran prema zadatku smatra najvažnijim jest upravo napredak u razvoju sportske vještine koji prosuđuje isključivo u odnosu na osobna prošla postignuća i iskustva. Sudjelovanje u sportskoj aktivnosti potaknuto je intrinzičkim motivacijskim obrascima, rezultat čega jest uživanje, veći osjećaj kompetentnosti i veća ustrajnost u sportskoj aktivnosti. Suprotno tome, sportaš koji je dominantno usmjeren ka izvedbi i rezultatu prosuđuje osobno postignuće prema normativnom kriteriju evaluacije. N at aj način formirani ciljevi potiču ponašanje usmjereno ka postignuću u uvjetima u kojima postoji mogućnost socijalne usporedbe. U tom kontekstu ‘biti uspješan’ znači ‘biti bolji od ostalih’. Osim toga, uspjeh se smatra posljedicom superiornih sposobnosti, a takvi sportaši smatraju napor koji je potrebno ulagati u sport i razinu sposobnosti obrnuto proporcionalnim dimenzijama, tj. veliko ulaganje napora povezuje se s niskom razinom spoobnosti i obrnuto. Dominantni motivacijski obrazac jest ekstrinzičkog tipa, a razina motiviranosti ovisi o rezultatu, nagradi i sl. Neki su istraživači (Roberts, 1993, Roberts i Treasure, 1995, Duda, 1993 ; Weigand i sur., 2001) na uzorcima djece i odraslih sportaša proučavali povezanost ciljeva postignuća i ponašanja kojima se postignuća žele postići. Slažu se da određeni ciljni koncepti određuju tip ponašanja. Ako je prisutna usmjerenost prema zadatku ili razvoju vještine javljaju se prilagođeni obrasci ponašanja. Tako sportaš bira umjereno izazovni zadatak, usredotočuje se na napor koji za njegovu realizaciju treba uložiti, pri tom je zainteresiran za izvođenje tog zadataka, spreman je suočiti se s mogućim poteškoćama i osobnim neuspjehom prilikom izvedbe, promijeniti način djelovanja, i spreman je ustrajno djelovati na savladavanju tog zadatka duže vrijeme. Ovakav tip ponašanja karakterističan je i za jedan dio sportaša koji su usmjereni prema rezultatu i izvedbi, i to onih koji sebe procjenjuju visoko kompetentnima (Duda, 1989). Roberts (1993), međutim, ističe da je u slučaju kompetitivne orijentiranosti obrazac prilagođenog ponašanja vrlo slab, osobito u situaciji suočavanja s poteškoćama ili neuspjehom, pa se često može zamijeniti neprilagođenim obrascima ponašanja, upravo zbog smanjene precepcije osobne kompetetnosti. Neprilagođeni obrasci ponašanja u kontekstu postignuća karakteristični su za sportaše primarno usmjerene ka rezultatu i izvedbi, a očituju se u odabiru prelakih ili preteških zadataka (s ciljem izbjegavanja izazova), nedovoljnim ulaganjem napora u sportsku aktivnost, smanjenjem kvalitete sportske izvedbe tijekom vremena, smanjenom ustrajnošću, te lakšim i bržim odustajanjem od aktivnosti. Činjenica je da je sportska aktivnost po svojoj osnovnoj definiciji kompetitivna, te prema tome predstavlja klasičnu situaciju postignuća koja može doprinijeti razvoju kompetitivne usmjerenosti prema rezultatu i izvedbi. O tome bi u sportskoj praksi, a osobito u radu s djecom sportašima, naglašeno trebalo voditi računa, budući da je takav motivacijski obrazac, sukladno nalazima brojnih dosadašnjih istraživanja, manje poželjan. Iako se djeca u sport najčešće uključuju potaknuta intrinzičkim motivima (za igrom, zabavom, uživanjem) sport je ‘institucionaliziran’, igra je ograničena pravilima, nadzorom viših struktura i odraslih osoba, naglasak se pritom najčešće stavlja na postizanje rezultata, a ne dominantno na stjecanje sportskih vještina ili samo bavljenje sportom, rezultat čega je smanjenje motivacije postignuća, gubitak interesa i uživanja u aktivnosti, što posljedično dovodi do osipanja djece iz područja sporta. Važnost dispozicijskih faktora tj. ciljne orijentiranosti za razumijevanje motivacije postignuća prepoznata je i široko istraživana u radovima inozemnih autora. Utvrđena je pozitivna povezanost ciljne orijentiranosti i povratnih infromacija o sportaševoj kompetentnosti (Thill, Brunel, 1995), zatim povezanost orijentiranosti prema zadatku s prilagođenim obrascima ponašanja u sportu (Roberts, Treasure, 1995 ; Ntoumanis i Biddle, 1999, Ommundsen i Roberts, 1999), pozitivnim stavovima prema sportu, te intrinzičkom motivacijom, osobito faktorima interesa i uživanja (Duda i sur., 1995 ; Newton, Duda, 1999).Usmjerenost prema rezultatu i izvedbi povezuje sa osjećajem pritiska i tenzije pri vježbanju (Newton, Duda, 1999), manjim uživanjem u aktivnosti i uvjerenjem da je uspjeh posljedica superiornih sposobnosti, a ne uloženog napora (Biddle, 1999), kod sportaša primarno orijentiranih ka rezultatu ili izvedbi utvrđena je viša razina anksioznosti (Hall, Kerr, 1997), zabrinutosti zbog pogrešaka (Papaioannou, 1998), te antisocijalnih tendencija kao što su agresivnost i sklonost varanju (Christodoulidis i sur, 2001). Situacijski faktori motivacije postignuća Situacijski faktori važni su u određivanju prevlasti jednog tipa ciljne orijentiranosti nad drugim. Utjecaj različitih situacijskih faktora kao što su roditelji, treneri, profesori, vršnjaci, sportski idoli i dr. djeluju na usvajanje obrazaca ciljne orijentiranosti, tj. na razvoj motivacijske klime u kontekstu postignuća (sportu). U istraživanjima u području sporta razlikuju se dva tipa motivacijske klime. Motivacijska klima usmjerena ka razvoju i postizanju vještine prisutna je kod sportaša koji su intrinzički motivirani, uživaju u aktivnosti i ulažu veliku količinu napora u trening kojeg smatraju zanimljivim. Pri radu je naglašena suradnja među sportašima, naglasak je na razvoju sportskih vještina, sportaši vjeruju da svaki od njih pridonosi timskom uspjehu koji se prosuđuje prema kriteriju samoreferenciranosti. Sportaši su također primarno zainteresirani za učenje i vježbanje, kod njih je karakteristična visoka razina predanosti sportu i svemu što je s tim u vezi, traže socijalnu podršku i povratne informacije od trenera koji ih usmjerava i konstruktivno kritizira. U uvjetima natjecanja sportaši koji djeluju u okviru ovog tipa motivacijske klime naučene vještine i strategije djelovanja smatraju sredstvom koje će ih dovesti do natjecateljskog uspjeha (Roberts, Treasure, 1995), i vjeruju da je najveća dobrobit treniranja upravo u razvoju potrebnih sportskih vještina i povećanju timske kohezivnosti. Suprotno tome, ako sportaši treniraju u kompetitivnim uvjetima, vođeni imperativom pobjede, u kojima trener ističe ili kažnjava lošu izvedbu ili rezultat, radi se o motivacijskoj klimi usmjerenoj ka izvedbi. Sportaši koji djeluju u takvom kontekstu uspjeh smatraju posljedicom superiornih sposobnosti a vježbanje smatraju dosadnijim dijelom sporta, motiviraniji su za natjecanja koja smatraju prilikom za demonstraciju osobne kompetentnosti i statusa u odnosu na ostale sportaše. Sportski uspjeh pripisuju kompetentnosti, sreći i slušanju trenerovih zahtjeva (Roberts, Treasure, 1995). Karakteristično je da ovaj tip motivacijske klime pogoduje osipanju iz područja sporta, osobito kod sportaša s nižom razinom kompetentnosti. Motivacijska klima može biti definirana kao više ili manje usmjerena ka izvedbi ili zadatku, ovisno o zahtjevima situacije. Tako u uvjetima interpersonalne kompeticije, javnog vrednovanja ili normativnih povratnih infromacija postoje pogodniji uvjeti za razvoj motivacijske klime usmjerene ka izvedbi. U situaciji u kojoj se naglašava proces učenja i suradnje, pogodniji su uvjeti za razvoj motivacijske klime usmjerene ka zadatku i razvoju vještina. Procesom razvoja motivacijske klime može se upravljati. Trener, npr., uz pomoć određenog sustava nagrađivanja, načina pružanja povratnih informacija, preciznih definiranja zadataka i sl., te primjene koncepata ciljne usmjerenosti prema zadatku ili rezultatu u svrhu vrednovanja sportske izvedbe može strukturirati određeni tip motivacijske klime. Dosadašnja istraživanja proučavala su relacije motivacijske klime sa srodnim konceptima u području sporta. Utvrđena je povezanost motivacijske klime usmjerene ka razvoju vještine s pozitivnim, prilagođenim bihevioralnim i afektivnim obrascima, dok se motivacijska klima usmjerena ka izvedbi i rezultatu povezuje sa slabije prilagođenim ili potpuno neprilagođenim obrascima ponašanja i doživljavanja (Ntoumanis i Biddle, 1999, Ommundsen i Roberts, 1999, Roberts, 1993). Također, motivacijska klima usmjerena ka razvoju vještine povezuje se s faktorima intrinzičke motivacije (Duda, 1993, Duda et. al., 1995, Kim, Gill, 1997, Goudas, 1998 ; Newton, Duda, 1999), te kvalitetnijom sportskom izvedbom (Theboom et. al., 1995), dok je motivacijska klima usmjerena ka izvedbi značajan faktor visokog stresa kod sportaša (Digidelis, Papaioannou, 1999), što ukupno ide u prilog potrebi za razvijanjem motivacijske klime usmjerene ka zadatku i razvoju vještina. Sarazzin i sur. (2001) na uzorku rukometašica juniorske dobi utvrdili su da trenerova orijentiranost prema zadatku uvjetuje razvijanje motivacijske klime usmjerene ka razvoju vještine, što pozitivno utječe na razvoj intrinzičke motivacije te osjećaj autonomije, kompetentnosti i razvijanje poželjnih socijalnih odnosa kod sportašica. Literatura ne navodi istraživanja tog tipa na uzorku sportaša. Weigand i sur. (2001) istraživali su važnost motivacijske klime usmjerene ka razvoju vještina i ciljne orijentacije usmjerene ka zadatku za postupni proces rehabilitacije nakon ozljede kod sportaša. Autori naglašavaju važnost slaganja dispozicijskih (sportaševa ciljna orijentacija) i situacijskih (klima koja određuje rehabilitacijski program) faktora motivacije postignuća kod ozlijeđenog sportaša. Formiranje poželjnih motivacijskih koncepata u kontekstu postignuća Iako je u području sporta individualna izvedba javna, te je prisutno i vrednovanje sportskih postignuća vanjskim faktorima, sportska postignuća ne moraju nužno biti vrednovana prema normativnim kriterijima, već to može biti učinjeno prema kriteriju poboljšanja osobne izvedbe i napredovanja prema individualno postavljenim ciljevima. Sportaši tako mogu biti primarno usmjereni ka razvoju individualnih kapaciteta i sportskih vještina, ili pak ka demonstraciji ili zaštiti svojih sposobnosti (Roberts, Treasure, 1995). Tako razlozi sudjelovanja u aktivnosti mogu biti učenje i uživanje koje iz bavljenja sportom proizlazi, tj. intrinzički, ili rezultat, nagrada, socijalna podrška ili pohvala, tj. ekstrinzički. Poželjni motivacijski koncepti sukladno nalazima brojnih dosadašnjih istraživanja jesu motivacijska klima usmjerena ka učenju i razvoju vještina, u okviru koje sportaši razvijaju ciljnu usmjerenost prema zadatku, a posljedica takvog djelovanja jest viša razina intrinzičke motiviranosti, kvalitetnija sportska izvedba, te perzistentnost u okviru sporta. Budući da se u sportskom okruženju trener (roditelj, profesor, voditelj rekreacije i sl.) smatra jednim od presudnih faktora za formiranje motivacijske klime (Salminen, Liukkonen, 1996) za sportske djelatnike važno je postaviti nekoliko praktičnih pitanja: na koji način programirati trening sa ciljem uspostavljanja poželjnog tipa motivacijske klime koja će imati najveći utjecaj na sportsku efikasnost? Kako vrednovati sportsku izvedbu? Kako rukovoditi procesima učenja? Koje se ponašanje trenera smatra poželjnim, a što bi trebalo izbjegavati? Kako reagirati na loš rezultat ili poraz? Da li i na koji način vrednovati ili pohvaliti uloženi napor sportaša? Osnovne smjernice za uspješno djelovanje na povećanje motivacije postignuća kod sportaša proizlaze iz formiranja pogodne motivacijske klime, a s druge strane iz oblikovanja prikladnih ciljeva, što je prema rezultatima suvremenih istraživanja najsnažnije sredstvo za povećanje sportske izvedbe i najčešće korištena psihološka intervencija u radu sa sportašima i sa trenerima (Gould i sur., 1989 ; Sullivan i Nashman, 1998 ; prema Weinberg, 2001). U procesu sportskog treninga trebalo bi konstantno i ciljano djelovati na formiranje motivacijske klime usmjerene ka razvoju vještina, postavljajući pri tom sportašima kratkoročne ciljeve, osobito u početnim fazama sportskog razvoja, te naglašavajući važnost procesa učenja, s ciljem smanjenja stresa i nepoželjnih normativnih procjena sposobnosti koje oblikuju negativno sportsko iskustvo. Kako bi se djelovalo na formiranje pozitivnih motivacijskih obrazaca, sportaši trebaju biti vrednovani, pohvaljivani s obzirom na njihovo napredovanje (Roberts, 1993, Roberts i Treasure, 1995), a ne s obzirom na sposobnosti i izvedbu u usporedbi s drugima, budući da to djeluje izrazito demotivirajuće za sve ostale sportaše koji u tom trenutku nisu pohvaljeni. Učinak takvog negativnog djelovanja na razinu motivacije značajno raste ako se radi o javnoj (glasnoj) usporedbi, što je najčešća praksa, te ako se radi o djeci sportašima. Kod djece u tom slučaju dolazi do smanjenja samoprocijenjene kompetentnosti što djeluje na razinu njihova samopouzdanja i samopoštovanja, a negativni učinak isticanja nečije ‘veće fizičke kompetentnosti’ automatski označava i ‘slabiju fizičku kompetentnost’ ostalih, što je važan faktor socijalne prihvaćenosti u grupi vršnjaka (Roberts i sur., 1981 ; Harter, 1982). S obzirom na kompetitivno određenje sporta može se činiti teškim, čak i neizvedivim ili besmislenim isticati potrebu za formiranjem motivacijske klime i ciljne orijentacije sportaša prema zadatku i razvoju vještine, za razliku od usmjerenosti prema rezultatu, medalji, nagradi. Ovim se ne sugerira uklanjanje natjecanja iz konteksta sporta, naprotiv, natjecanje jest upravo njegov smisao, najizazovniji dio, u kojem sportaši i najviše uživaju ; no prihvaćanje navedenih principa u kompetitivnom okruženju djeluje na povećanje motivacije, osjećaja uživanja kod sportaša te na razvoj takvih obrazaca ponašanja koji pridonose kvalitetnoj sportskoj izvedbi. Treneri bi trebali voditi računa da ciljevi koje postavljaju budu umjereno teški, izazovni i realistični, poželjno je u proces formiranja ciljeva uključiti i sportaše, budući da je njihova predanost ciljevima određena prvenstveno osjećajem uživanja i zabave (Weinberg, 2001), ali i količinom samoodređenosti i osjećajem ‘kontrole nad situacijom’ (Deci, Ryan, 1985). Teorijska i empirijska istraživanja u području psihologije sporta potvrđuju da je ciljna struktura jedan od temeljnih preduvjeta sportskog uspjeha. No, pogrešno bi bilo misliti da su svi ciljevi jednako učinkoviti. Važno je formirati ciljeve sukladno spoznajama proizašlima iz istraživanja, ali i iz profesionalne sportske prakse i iskustva. Formiranje najpogodnijih ciljeva za povećanje motivacije postignuća, pogodne motivacijske klime i podizanje kvalitete sportske izvedbe moglo bi se sažeti u nekoliko principa: 1. postaviti specifične ciljeve – što znatno više pridonosi poboljšanju sportske izvedbe nego nepostojanje ciljeva ili ‘daj sve od sebe’ cilj. Npr. kažemo li košarkašu da želimo postići veću kontrolu nad loptom pri promjeni smjera kretanja neće biti od pomoći kao ako mu kažemo da želimo da prilikom desnog ‘rolinga’ više povine koljena i nastavi voditi loptu u niskom stavu neposredno nakon promjene. 2. ciljevi moraju biti realistični ali i izazovni – uravnotežiti te dvije komponente nije lak zadatak za trenera, budući da prelaki i preteški ciljevi nisu izazovni već djeluju na smanjenje motivacije, pad samopouzdanja i slabljenje sportske izvedbe. 3. postavljanje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva – osobito je važno u kasnijim fazama sportske specijalizacije kako bi se održala motivacije tijekom vrijena. Kratkoročni ciljevi prevladavaju u ranijim fazama, a u kasnijima su važni jer osiguravaju povratne informacije u procesu postizanja krajnjih ciljeva. Dugoročni ciljevi nužni su zato što usmjeravaju cjelokupno djelovanje sportaša prema finalnom cilju. U slučaju presporog napredovanja ili nepredviđenih situacija, dugoročni se ciljevi mogu modificirati i uskladiti s novim kratkoročnim ciljevima. 4. ciljevi za trening i ciljevi za natjecanje – u praksi najčešća pogreška jest dominacija natjecateljskih ciljeva i na treningu, što negativno djeluje na formiranje poželjne motivacijske klime i ciljne usmjerenosti sportaša. Prema nekim istraživačima (Filby et al., 1999) trenažni su ciljevi čak važniji od natjecateljskih. 5. bilježenje, ne promišljanje ciljeva – neki sportski psiholozi (npr. Weinberg, 2001) smatraju da je bilježenje ciljeva, postavljanje različitih vidljivih oznaka (npr oznake pojedinih dionica kod trkača) i sl. važan način na koji se inicira proces realizacije postavljenih ciljeva kao i njihova prisutnost kod svakog sportaša. 6. strategija za postizanje ciljeva, prioritet izvedbe, ne rezultata – za postizanje kvalitetne sportske izvedbe važno je formirati strategiju razvoja i učenja prema postavljenim ciljevima. Potrebno je za pojedinog sportaša postavljati ciljeve u odnosu na njegovu razinu izvedbe, s fokusiranjem na izvođenje zadatka, a ne na ishod. Takvo djelovanje, samo po sebi, na koncu donosi kvalitetan rezultat, a sportaš nije pod stresom, i osjeća znatno nižu razinu prednatjecateljske anksioznosti, što pridnosi boljoj izvedbi. 7. ekipni i individualni ciljevi – sve dok individualni ciljevi ne narušavaju strukturu ekipnih, već joj doprinose, oni su poželjni i mogu doprinijeti timskom uspjehu. 8. socijalna podrška i vrednovanje ciljeva – socijalna podrška ‘značajnih osoba’ jedan je od najvažnijih faktora za održanje motivacije sportaša. S tog aspekta vrlo je važno npr. da trener pokazuje interes i brigu za sportaša, da ga pita o njegovom osjećaju napredovanja, da razgovara sa sportašem i sasluša ga. Velika je i važnost povratnih informacija o poboljšanju sportske izvedbe, koje moraju biti konstantne i implementirane u cjelokupan proces treninga, što omogućuje korekciju postupaka ili prilagodbu tranzitivnih ciljeva kako bi se održala i povećala motiviranost sportaša. Učinkovitost postavljenih ciljeva i dinamika motivacijske klime u velikoj mjeri ovise o djelovanju trenera te motivaciji sportaša. Motivacijska klima usmjerena ka učenju i razvoju vještina i orijentiranost sportaša prema zadatku pridonose povećanju motivacije postignuća, što je jedan od glavnih psiholoških faktora sportske uspješnosti.

ciljna orijentacija; motivacijska klima

nije evidentirano