hrvatski

Domus conuentus sancti Nicolai / Kuće samostana svetog Nikole

Benediktinski samostan sv. Nikole nalazi se u južnom dijelu grada, priljubljen uz do danas u punoj visini sačuvan potez srednjovjekovnih bedema. Samostan se sastoji od većeg broja kuća, dvaju dvorišta i dviju kula. Analizom podataka o stambenim prostorima zabilježenim u trogirskim notarskim knjigama (sredina 13. do kraja 15. stoljeća) ocrtava se perimetar samostana u zrelom i kasnom srednjem vijeku, kao i onaj okolnih mu zdanja, čije su pojedine kuće, dvorište i kule tek u kasnijim stoljećima postali dijelom samostana. Kao vlasnici susjednih prostora redom se navode trogirske patricijske obitelji te ugledni građani. Samostan je dakle u rečeno doba bio više nego upola manji no danas i činile su ga samo kuće koje s istočne, južne i sjeverne strane ograđuju dvorište, od ulice odijeljeno visokim zidom. Gotički dvorišni portal ima kapitele s listovima povijenih vrhova, slične suvremenim portalima privatnih kuća. Na dvorišnom pročelju ističe se bifora sa sedlastim lukovima, iz 14. stoljeća, i dva renesansa prozora s polukružnim lukovima. Kapitel bifore ima vijenac dvolista s bademastim pupoljcima i volute, a navedeni motiv ponavlja se i na kapitelima renesansnih prozora. Riječ je o motivu koji se u Trogiru prvi put javlja na sarkofagu blaženog Ivana Trogirskog, zaštitnika grada, a koji se od sredine 14. pa sve do početka 16. stoljeća učestalo nalazi na arhitektonskoj plastici stambenog graditeljstva. Južno i istočno dvorišno pročelje otvaraju se trijemom u zoni prizemlja. Segmentni lukovi oslanjaju se na stupove s minuciozno klesanim kapitelima, od kojih je jedan korintizirajući, dok ostali imaju uspravne listove povijenih vrhova i volute. Nastanak trijema može se datirati u kraj 13. stoljeća, u koje se doba, te i dalje tijekom 14. stoljeća, oblikuju slični trijemovi u dvorištima privatnih kuća. Sklop benediktinskog samostana sv. Nikole, kojeg čine kuće i dvorište oblikovane unutar grada, u gusto izgrađenom tkivu, višestruko je usporediv s raskošnijim trogirskim rezidencijalnim sklopovima zreloga i kasnog srednjega vijeka. Ti se odreda sastoje od većeg broja kuća uz privatno dvorište, podrazumijevajući međusobno raznolike tlocrtne dispozicije. Njihovi su vlasnici, mahom patriciji, učestalo preoblikovali svoja zdanja, postavljajući na pročelja prozorske okvire i portale, načinjene u skladu sa suvremenim stilskim kretanjima. Upravo od početka 13. pa sve do duboko u 15. stoljeće kao glavno obilježje nadaje se težnja za oblikovanjem trijema u dvorištu, pri čemu su najraniji upravo već spominjani trijemovi sa segmentnim lukovima. Razlika je dakako u zatvorenosti samostana prema vani i posvemašnjoj okrenutost na unutrašnje dvorište. Stoga su novonaručeni prozorski okviri postavljeni na dvorišna pročelja, a ne na ulična, kao kod patricijskih kuća, dok se samostanski trijem izdvaja primjerenom mu prostranošću i kvalitetom klesane opreme. Širenje samostana od sredine 15. stoljeća nadalje, tijekom kojeg su u njega integrirani još jedno dvorište, dvije kule i veći broj kuća, također je usporedivo s oblikovanjem nekolicine privatnih palača, razvedenih tlocrta, nastalih okupljanjem susjednih zdanja. I u tim slučajevima razlika je opet tek u pristupu preoblikovanju tih sklopova, pri čemu osnovna tendencija biva izoliranje samostanskih kuća od ulice, za razliku od težnje za prezentacijom, kod privatnih kuća nužno orijentiranoj prema javnim prostorima. Mogućnost širenja, koja je i rezultirala današnjim izgledom samostanskog sklopa, kao preduvjet je imala upravo zatečenu strukturu jezgre, formiranu u srednjem vijeku.

sklop kuća, arhivski izvori, kasni srednji vijek

nije evidentirano