hrvatski

Nematerijalno kulturno naslijeđe kao jedna od najznačajnijih odrednica kulturne i nacionalne identifikacije, rad stručnog povjerenstva i državne uprave u Hrvatskoj

Baština, odnosno naslijeđe u bosanskoj terminologiji, termin je koji sve više potiskuje pojmove narodne ili tradicijske kulture, folklora i tradicije, opskrbljujući ih dodatnom vrijednošću, stabilnošću i iskoristivošću. Njegova se današnja upotreba najčešće izravno oslanja na poimanje naslijeđa koje je 2003. proklamirano UNESCO-vom Konvencijom o očuvanju nematerijalnog kulturnog naslijeđa. Hrvatska je u tom programu veoma aktivna još od doba Remek-djela usmenog i nematerijalnog naslijeđa čovječanstva, koje je prethodilo donošenju Konvencije. Do danas je trinaest hrvatskih elemenata upisano na UNESCO-ve liste, čime je Hrvatska jedna od najzastupljenijih zemalja svijeta. Do toga je došlo spletom različitih faktora među kojima posebno treba izdvojiti: a) dugovječni sustav zaštite, očuvanja, obnavljanja i javnog promicanja hrvatske tradicijske kulture, koji se u novije doba – utjecajem tzv. kritičke etnologije, folkloristike i etnomuzikologije koje su se od 1970-ih razvijale ponajprije u Institutu za etnologiju i folkloristiku – djelomice profilirao upravo u smjeru naglasaka iz UNESCO-va programa ; b) inzistiranje dijela stručnjaka uključenih u Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu pri Ministarstvu kulture na tome da lokalne zajednice i nositelji određenog kulturnog elementa trebaju imati središnji autoritet u svim aspektima programa – od odabira i definiranja odabranoga kulturnog elementa, preko osmišljavanja i provođenja mjera njegova očuvanja na nacionalnoj razini, do ispisivanja nominacija za UNESCO-ve liste i eventualnog daljnjeg razvoja projekta u slučaju međunarodnog upisa ; c) predan, pravovremen i samopouzdan rad Ministarstva i pridruženih stručnjaka na međunarodnom planu te prilično tijesna suradnja Ministarstva, stručnjaka i lokalnih zajednica na nacionalnoj razini. I u primjeru Bosne i Hercegovine, čini se da bi od presudne važnosti bilo i teorijski se i praktički fokusirati na lokalne zajednice, nositelje kulturnih elemenata, odnosno na današnju dinamiku kulturnih elemenata i njihovu ulogu i funkciju u društvenom životu, dok su povijesna ukorijenjenost i standardizirana, kulturno-historijski bazirana stručna znanja od sekundarne važnosti ili se čak, u nekim interpretacijama, shvaćaju i kao smetnja osmišljavanju i provedbi UNESCO-va programa. Čini se da idealni primjeri očuvanja, gledajući iz UNESCO-ve perspektive, podrazumijevaju svojevrsnu dijalošku etnografiju pri ispisivanju nominacija (tj., u širem smislu, pri oblikovanju projekata očuvanja i zaštite nematerijalnog naslijeđa), koja će, dakako, reflektirati stvarnu dijalogičnost, međusobno uvažavanje i suradništvo među ključnim akterima, a to su: a) same zajednice baštinika (nasljednika) i praktičara odabranoga kulturnog elementa (koji čestoput djeluju u okviru kulturnih organizacija iz sfere civilnog, nevladinog sektora): b) tijela državne i lokalne uprave te c) širok spektar znalaca i stručnjaka kojima je osnovni zadatak da posreduju između prethodnih dviju skupina aktera i ujedno da predočavaju i promiču živo naslijeđe kakvo je definirano i Konvencijom.

nematerijalna kulturna baština, Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu, Odjel za etnografsku i nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture, Hrvatska

nije evidentirano