hrvatski

Prevoditeljeve želje i obaveze prema sociolekatski markiranom izvorniku (sažetak)

Jezična varijanta na kojoj je neki tekst napisan bitna je odrednica njegove komunikacijske vrijednosti. Iz tog se razloga može očekivati od prevoditelja da je uoči te o njoj razmisli pri formuliranju prijevoda. Drugim riječima, prevoditeljeva bi kompetencija trebala uključivati neka opća znanja o sociolektima te poznavanje sociolekatskih markera u izvornom i u ciljnom jeziku, u smislu poznavanja i njihove pragmatičke vrijednosti i njene kulturne utemeljenosti (usp. Fawcett 1997). Poželjno bi bilo da se takva kompetencija temelji ne samo na vlastitom „osjećaju“ nego i na odgovarajućim sociolingvističkim uvidima, što je prevoditeljska želja koja u slučaju mnogih jezika i njihovih sociolekata nije ispunjena. No, čak ni u optimalnom slučaju potraga za prijevodnim ekvivalentom neće biti bez dilema. Prevoditelj će, naime, morati odlučiti hoće li uopće, i ako hoće - u kojoj mjeri, prenijeti sociolekatsku markiranost izvornika u prijevod. U radu će se ova dilema sagledati u svjetlu nekoliko standardnih teorija prevođenja, kao i modela etike prevođenja (prema Chesterman 2001). Analizom informacija iz upitnika, uz informante s različitim ulogama u prijevodnom činu (prevoditelje, pojedince koji mogu utjecati na prijevod ali nisu prevoditelji, čitatelje), pokušat će se utvrditi koja se razrješenja ove dileme pojavljuju kao poželjna u hrvatskom kontekstu (u smislu Touryjeve inicijalne norme za makro-razinu). Upitnik će se ograničiti na manji broj tekstnih vrsta, i to onakvih u kojima se upotreba sociolekta može smatrati namjernom te bitnim obilježjem izvornika. Analizom odgovora utvrdit će se ima li naznaka da u ovdašnjoj jezičnokulturnoj zajednici postoji jedna dominantna norma u pogledu prevođenja sociolekatski markiranih tekstova odabranih vrsta te, ako ima, koji bi mogli biti njezini definirajući elementi.

prevođenje; sociolekti; norme prevođenja; etika prevođenja

nije evidentirano