hrvatski

Žanrovska i semantička polivalentnost Šegrta Hlapića

U prilogu se analiziraju temeljni postupci ustrojavanja pripovjednog svijeta Šegrta Hlapića kako bi se polazeći odatle razmotrio problem žanrovske i sadržajne proliferacije toga djela. Pritom se utvrđuje da u tekstu primjenom postupka ogoljivanja temeljnih narativnih figura, kao i interpolacijom 'mitskih iskaza' u pripovjedno tkivo teksta, nastaju semantički nezasićene narativne figure prostora, vremena i likova. Takav semantički nesaturirani temporem, kao i tome odgovarajući spacemi i psihemi, predstavljaju ne samo osnovu semantičke potentnosti i polivalentnosti pripovjednog svijeta šegrta Hlapića, već i okretišnu točku naracije, u kojoj u prednji plan izbija moralno-etička dimenzija teksta kao presudno distribucijsko središte autoričine naracije, poradi kojeg i iz kojeg se u tekst upliću i realistične i bajkovite i mitske značenjske sastavnice. Prisustvo posljednjih dviju navedenih sastavnica u tekstu ne ovlašćuje nas, međutim, na izvođenje zaključka i o žanrovskoj polivalentnosti teksta. Premda protkan bajkovitim, a u biti 'čudnovatim' elementima, Šegrt Hlapić svoje temeljno tekstualno-formativno uporište ipak pronalazi u realističnom duktusu, naspram kojeg 'čudnovato' zadobiva tek ulogu pripovjednog sredstva uvođenja 'mitske' svijesti u autoričin narativni svijet kao neophodnog supstrata središnje, moralno-etičke dimenzije teksta.

mitski iskaz; narativne figure; polivalentnost; realistični duktus; semantička nesaturiranost

nije evidentirano