hrvatski

Antoaneta Pasinović

Djelovanje Antoanete Pasinović, kako se pokazalo, gotovo u svim segmentima bilo obilježeno aktivizmom i multimedijalnošću te tematski slojevito, pri čemu su granice između kritike, teorije i povijesti arhitekture i urbanizma svedene na minimalne indikatore koje nije moguće jednoznačno odrediti. Antoaneta Pasinović pripadala je generaciji arhitekata koji su krajem šezdesetih te tijekom sedamdesetih godina počeli dominirati na domaćoj arhitektonskoj sceni i iskazali širok opseg mogućnosti i alternativa razvijajući ih tijekom svoje prakse. Na tragu uvjerenja u sadašnjost i budućnost i mogućnosti koju pružaju Antoaneta je formirala svoje stavove. Polemike s akterima prakse koja je obilježila njezinu sadašnjost i niz originalnih inicijativa dio su arhitektičine ostavštine, pri čemu je važno istaknuti procese i razvoje suvremene hrvatske arhitekture koje je anticipirala, a koji su do punog izraza došli u vremenu koje je slijedilo. Zalažući se za što ispravniji metodološki pristup temi razlikovanja suvremene arhitekture i kulturnog naslijeđa, Antoaneta Pasinović je isticala da je jedina "istinski suvremena arhitektura ona koja jest boravište (ethos) odnosa prošlosti prema budućnosti." Takav integralni pojam arhitekture pretpostavlja nekoliko uvjeta: kritički odnos, teorijsku pročišćenost te stvaralačku autentičnost, elemente kojima je autorica često posvećivala svoje tekstove nastojeći osobnim kritičkim stavovima doprinijeti kontinuitetu i prevladavanju postojećih jazova. Pritom nije zauzimala kritizerski stav, nego je slojevitim pristupom i analizama koje je provodila u svrhu duhovnog i kulturnog razvitka težila cjelovitoj teorijsko-kritičkoj misli o kulturi prostora kao tendenciji međusobnog približavanja. Ono je pak preduvjet kulture dijaloga, uvažavanja značaja zatečenog - regionalnih i povijesnih urbanih različitosti postojanje kojih ne isključuje suvremene intervencije. Upravo na takvim temeljima bila je postavljena akcija SOS za baštinu iz 1977. godine, završna dionica koje je bila posvećena Zagrebu. Tom je prilikom Antoaneta Pasinović istakla potrebu da se baština uklopi u "društvenu zbilju" - aktualni trenutak bez zadržavanja u okvirima kulturnih rezervata, uz naglašavanje potrebe da se politički jednako kao i urbanistički te ostali sustavi odlučivanja i kreiranja djelovanja aktivno uključe u zaštitu, koristeći na ispravan način povijesno-arhitektonske resurse.

Antoaneta Pasinović; arhitektura; kritika; Zagreb; Stanko Fabris; Milan Šosterič

nije evidentirano