hrvatski

Slavenski liturgijski izvori od IX. do XIII. stoljeća

Inkulturacijskom misijom bizantskih intelektualaca svetih Konstantina Ćirila i Metoda u Veliku Moravsku 863. godine, započinje razdoblje staroslavenske i glagoljske liturgijske književnosti. Sveti Konstantin Ćiril i Metod preveli su liturgijske knjige na staroslavenski jezik te su, zapisujući ih glagoljicom, stvorili novu liturgijsku književnost u Srednjoj Europi. Svojim su djelovanjem u rimsku i bizantsku liturgijsku tradiciju unijeli novinu jezika i grafije. Rano razdoblje slavenske liturgije rimskoga i bizantskoga obreda vrijeme je od ćirilometodske misije u 9. stoljeću do sredine 13. stoljeća, tj. vrijeme kada se na nov liturgijski jezik i nova pisma prevode i priređuju liturgijske knjige obiju liturgijskih tradicija, i slavenska liturgija postaje dijelom obiju crkvenih tradicija. Povijesno-liturgijski izvori slavenske liturgije kanonski su spomenici, liturgijski fragmenti i kodeksi iz navedenoga vremena. U tipologiji odražavaju raznolikost sadržaja te svjedoče o razvoju slavenske liturgijske tradicije rimskoga i bizantskoga obreda. U prvom poglavlju iznijet će se informacije iz Žitija Konstantina Ćirila i Žitija Metoda o prevođenju i priređivanju liturgijskih knjiga. U drugom poglavlju prikazat će se razvoj tipologije liturgijskih knjiga rimskoga i bizantskoga obreda, da bi se u trećem poglavlju slavenski liturgijski spomenici mogli prikazati unutar određene tipologije. Ovaj rad pregledno donosi slavenske kanonske spomenike kao liturgijske izvore i upućuje na raznolikost sadržaja.

Sveti Ćiril i Metod; rimski obred; bizantski obred; glagoljica

nije evidentirano