hrvatski

Carigradska tiskara "Zellich"

U prvoj polovini 19. stoljeća Osmansko Carstvo je otvorilo svoje tržište svjetskoj ekonomiji i stranom kapitalu. Usporedo sa europskim kapitalom i poslovanjem tisuće europskih imigranata počeli su dolaziti u Istanbul kao glavni grad Carstva u potrazi za poslom. Pripovijest Dalmatinca Antonija Zelića u tome smislu predstavlja izvrstan primjer ostvarenja sna jednog europskog imigranta u sultanovom gradu na Bosporu. Nakon dolaska 1840., Zelić se zaposlio u litografskoj tiskari Francuza Cayola, prvoj takve vrste na osmanskom teritoriju. Nedugo nakon Cayolove smrti, Antonio otvara vlastitu litografsku tiskaru „A. Zellich i sinovi“ (A. Zellich et fils) 1869. Njegovi sinovi nastavljaju posao sa velikim uspjehom, a tiskara Zelićevih, sada poznata kao „Sinovi A. Zellicha“ (A. Zellich fils), postaje jedna od najuglednijih u čitavom Carstvu. Zelići su stekli ugled zahvaljujući vrhunskoj kvaliteti svojih tiskovina, te naročito razglednica i plakata. Za svoju djelatnost Zelići su dobili više međunarodnih i osmanskih nagrada i priznanja, uručenih od svjetskih državnika i uglednika kao što su sultan, papa, perzijski šah i srpski kralj. Transfer tehnologije u osmansku državu tijekom 19. stoljeća bio je jedan od najvažnijih doprinosa europskih imigranata. Obitelj Zelić uspjela je razviti poslovanje zahvaljujući usavršavanju u umijeću litografije, jednoj od onodobnih novih tehnologija uvezenih sa Zapada, i postati jedna od uglednijih europskih porodica u Istanbulu uopće. No, kada su se 1920-ih i 1930-ih godina stubokom promijenile okolnosti koje su privlačile europske imigrante u Istanbul posljednih stotinjak godina, i obitelj Zelić odlučila se povesti za primjerom ostalih, i napustiti prvo obiteljski posao, a potom i grad u kojemu se proslavila.

Osmansko Carstvo; Istanbul; 19. stoljeće; emigracija; tiskarstvo; transfer tehnologije

nije evidentirano