hrvatski

Poratna hrvatska drama ili tko će spasiti pobjednike?

Tekst je predgovor "Antologiji poratne drame" i analizira cijeli poratni korpus kao i odabrane drame. Na kraju teksta je i popis poratne drame od 1996. -2011. koji broji čak 77 djela (u prosjeku 5 godišnje!) što znači da je većina hrvatske suvremene drame tematski označena ratom. Od tog broja 22 su komedije a 55 drame u užem smislu riječi iz čega je u antologiju uvršteno 12 drama. Zajedničko im je da su sve dobre drame i da su reprezentativne za temu: po jedna o žrtvama rata (Lydia Scheuermann Hodak "Slike Marijine", monodrama o baki izbjegloj iz okupiranog sela koja mora odlučiti što s unučicom koja je posljedica četničkog silovanja) i pozadini u ratu (Pavao Pavličić "Olga i Lina" o dvije zavađene sestre zbog ideoloških razmimoilaženja). Dominiraju teme o poratnim žrtvama i izbjeglicama u četiri drame: Amir Bukvić "Djeca sa CNN-a" (o vukovarskoj djevojčici i dječaku iz Srebrenice koji se kao odrasli susreću u Zagrebu gdje je on smetlar a ona zabavlja po hotelima), Vlatko Perković "Deus ex machina" (gdje primitivci – okrutna i samoživa majka, mazohistička sestra i glup pohlepni zet – uništavaju sina profesora inače ranjenog branitelja, njegovu trudnu ženu i njezinu sestru izbjeglicu iz Sarajeva), Tena Štivičić "Fragile!" (o opskurnom baru Bugarina u Londonu u kojem završe svi koji su došli u London u potrazi za srećom, Zagrepčanka u potrazi za glazbenom karijerom, Beograđanin za karijerom komičara, socijalna radnica iz Australije koja bi htjela biti umjetnica, izbjeglica iz Bosne koja dolazi tražiti švedskog ratnog novinara koji je izgubio emocije prateći zlo), Slobodan Šnajder "Ines & Denise" (o Njemici koja tražeći grob svog poginulog sina pripadnika Wermachta u Bosni dolazi u kuću žene kojoj je sin poginuo u partizanima). Čak šest je o ratniku u poraću: uz spomenutog "Deusa ex machina", tri su o „prolupalim“ ratnicima kao "Telmah" Hrvoja Barbir Barbe (o branitelju pjesniku koji dolazi psihijatru, krivcu za uništavanje ne samo njegove pjesničke karijere nego i života), "Žaba" Dubravka Mihanovića (o branitelju koji u Badnjoj noći želi svog brata i prijatelja natjerati da se opamete i ne izgube život prije nego li svoj oduzme) i "Jura, samo jučerašnja vijest" Igora Hamera (o branitelju, kvartovskom zagrebačkom dečku, koji priča svoju tragičnu priču). Dvije su alegorijske, inspirirane našim ratom govore o drugim ratovima i izdanim ratnicima, u Africi gdje djecu ratnike ne žele primiti nazad u selo jer ih smatraju opsjednutima ("Ko me to pokriva?" Lade Martinac Kralj) ili o korumpiranom dvoru na kojem Merlin i Lancelot zloupotrebe i unište čistog ratnika (Gordana Ostović "Parsifal"). Na kraju je uvrštena i jedna kronika događanja (Miroslav Međimorec "Vukovarski nokturno") u kojoj se sve te teme prelamaju jer joj radnja ide od rujna 1991. do rujna 2009., od skloništa u Zagrebu, preko pada Vukovara, političkih razgovara koji su krojili sudbinu naše zemlje do kraja u kojem sin poginulog Vukovarskog borca napadne banku i uzme taoce, a jedini mu je zahtjev da dobije kamere ne bi li napokon rekao Hrvatskoj istinu o životu koji nam se događa. Iako nema apolitične drame u poratnom korpusu politički stav autora se vidi u izboru teme, likova, postavljanju motivacije i/ili uzroka ili - samog imenovanja rata. One koji misle da je to Domovinski ratu u kojem je Hrvatska napadnuta zbog svoje želje za samostalnosti i promjenom sistema smatraju u današnjem hrvatskom društvu „desnima“ jer su pobornici hrvatske samostalnosti, religije i demokracije a protivnici komunizma (pa su im u dramama uvijek i neki njegovi grijesi). Oni koji smatraju da je to bio građanski rat nastao nesretnim slučajem ili hrvatskom gluposti/ provokacijom/ krivicom smatraju se „lijevima“, jer su pobornici komunističkih/socijalističkih ideja i (jugo)slavenske unije (pa u dramama nose nostalgiju za tim prošlim vremenom i sustavom i osudu nacionalizma). Svima dramama je zajedničko (pa tako i odabranima) da su izrazito pesimistične i kritične prema suvremenom društvu smatrajući ga najgorim od svih mogućih. Za razliku od ratne drame, svijet poratne drame više nema smisla ni u sebi ni iznad sebe, više nema Boga koji će, makar i prekogrobno, dovesti stvari na svoje mjesto. Upravo zato nema ni katarze! Postoje dvije iznimke u cjelokupnom korpusu ("Žaba" i "Slike Marijine"). Ostalo su tek uzvišeni ili mirni trenutci. Velika većina poratnih drama napisana je iz perspektive dobrih likova, nevinih žrtava, prognanika, ratnika koji se vraćaju u pozadinu i svi su oni izgubljeni u tom novom svijetu. Ili doslovno jer nema mjesta za njih ili ne razumiju što se događa (odatle i doslovno višejezične drame poput "Fragile!" ili "Ines i Denise"). Međutim, upravo su ti dobri likovi pobijedili u ratu, barem nominalno. Ali u poratnoj drami nije prikazan ni pobjednika, a ni pobjede jer smo, prema poratnoj drami, izgubili rat u nama samima pa svi pobjednici postaju gubitnici.

hrvatska drama, ratna drama, poratna drama

nije evidentirano