hrvatski

Uz Markovićevu estetiku glazbe

U članku se analizom i interpretacijom Markovićeva glavnog djela Razvoj i sustav obćenite estetike propituje dosad uglavnom prihvaćeni općeniti stav o formalizmu kao bitnom obilježju njegove estetike, posebno estetike glazbe. Podrobnijim razmatranjem pokazuje se da se Markovićeva izlaganja estetike glazbe, oslonjena poglavito na Wundtovu fiziologijsku psihologiju i Zeisingov nauk o zlatnom rezu, doista svode gotovo isključivo na ustanovljavanje i razmatranje različitih vidova glasovnog sklada te formalnih odnosno aritmetičkih odnosa i zakona koji grade strukturu glazbene melodije i harmonije. Tradicionalna glavna pitanja estetike glazbe, naime ona o njezinoj biti, njezinu izvoru i podrijetlu te o uzroku njezina golemog utjecaja na ljudsku duševnost, pritom ostaju netematizirana. Bit Markovićeva glazbenog formalizma može se najbolje shvatiti usporedbom sa stavovima njegovih neposrednih uzora, naime Roberta Zimmermanna i Johanna Freidricha Herbarta. Ta usporedba pokazuje da je načelo formalizma sadržano u metodičkom odvraćanju estetičke spoznaje od bića i okretanju isključivo slici i prividu. Posljedica toga prenošenje je težišta estetičkog razmatranja s osjećaja i čuvstva na predodžbu, a u estetici glazbe s pojedinačnog zbiljskog tona na usporedbu tonova i utvrđivanje njihovih uzajamnih odnosa. Unatoč tomu Markovićeva se estetika ne može jednoznačno označiti formalističkom. Od formalizma on se odvaja svojim naglašenim pridavanjem značenja glazbenom sadržaju kao izrazu duševnih čuvstava, premda pri bližem određenju tog sadržaja ostaje tek pri neodređenom spominjanju noetičkih i etičkih sadržaja. Time se njegova estetika glazbe na koncu pokazuje kao donekle sustavno izložen eklekticizam, koji kolebljivo ostaje po sredini između idealizma i realizma, formalizma i psihologizma.

Franjo Marković; estetika glazbe; estetički formalizam; psihologizam; eklekticizam

nije evidentirano