hrvatski

”Rađanje” očeva nacije. Samoprepoznavanje kao praksa oblikovanja nacionalnog identiteta

Korištenje tradicije i drugih kulturnih sadržaja u svrhu postizanja nacionalnih ciljeva u prvoj polovini 19. stoljeća raširena je europska pojava. Književnost i kultura hrvatskoga narodnog preporoda u tom smislu nisu izuzetak. Oni se ovdje shvaćaju kao diskursi koji kod širokih slojeva stanovništva potiču stjecanje društveno važnih vrijednosti i normi te proizvode kontekst u kojem nastaju i djelatno uspostavljaju nacionalizam kao najsnažniju homogenizirajuću silu. U radu se polazi od činjenice da je kulturno i političko djelovanje prvaka hrvatskog narodnog preporoda izgrađeno tehnikom autoreprezentacije: predočavanjem sebe kao nositelja izvorne nacionalne ideje. Time su hrvatski preporoditelji priskrbljivali legitimitet potreban za konstituciju nove nacionalne zajednice. Ne bi li se domogli statusa vjerodostojnih zastupnika naroda, oni su morali stvoriti sliku o sebi kao homogenoj i organiziranoj skupini objedinjenoj zajedničkim stavovima, vrijednostima i normama. Teza je rada da se preporoditeljska skrb o vlastitoj slici i ulozi u “ilirskom pokretu” u svojim i u tuđim očima čita kao oblikotvorna za konture koje će poslije nacija dobiti. Iako se na tragu antiesencijalističkih teorija nacije nacionalni identitet shvaća kao “zamagljena” i nestalna kategorija podložna preoblikama, u radu se uzima u obzir da je također iznjedren materijalnim strategijama samoblikovanja preporoditeljskog subjekta. Drugim riječima djelatnim praksama čije su posljedice etičke i političke prirode.

hrvatski narodni preporod ; samooblikovanje ; nacija ; identitet ; konstruktivizam ; reprezentacija

nije evidentirano