hrvatski

Promjene u radnoj aktivnosti stanovništva Hrvatske od 1971. do 2011.: demografski okvir kao čimbenik razvojnog deficita

Polazeći od procesa demografske tranzicije i njezinih posljedica na opće i parcijalne strukture stanovništva, u ovom se radu razmatraju promjene u radnoj aktivnosti stanovništva Hrvatske (radnoj snazi) od 1971. do 2011., kao jedan od osnovnih čimbenika socio-ekonomske strukture društva. Temeljni okvir u kojem se odvijaju svi socio- ekonomski procesi, pa tako i kriza, omeđen je demografskim strukturama stanovništva koje pak određuju razvojne mogućnosti ili predstavljaju razvojne prepreke odnosno deficit. Demografi naglašavaju činjenicu kako je radna snaga kao pokretački čimbenik ukupnog razvoja najprije određena ukupnim brojem stanovnika jedne zemlje, a sociolozi još od Durkheima ističu kako društvena podjela rada i svi njeni učinci prvenstveno ovisi o gustoći i volumenu stanovnika neke zemlje. Brojnost stanovništva čini demografski okvir za formiranje radne snage, a njegova demografska, ekonomska i društvena obilježja određuju njezin ukupni radni i intelektualni potencijal ali i obujam i strukturu društvenih potreba koje su povijesno uvjetovane (Wertheimer-Baletić, 1999). Stoga, struktura radne snage nekog stanovništva značajno utječe na razvojne i regresivne socio- ekonomske procese te oblikuje temeljne značajke društvenog razvoja koji je određen još u prošlosti, no istovremeno nam omogućava spoznaje o njegovom budućem kretanju. Budući da se prema radnoj aktivnosti stanovništvo dijeli na radno aktivne (ekonomski aktivne tj. radnu snagu) i radno neaktivne stanovnike koji se pak dijele na osobe s osobnim prihodima (od kojih većinu čine umirovljenici) i uzdržavano stanovništvo (od kojih su većina djeca i mladi školske i studentske dobi), cilj analize je istražiti promjene u strukturi svake od navedenih kategorija kroz četrdesetogodišnje razdoblje. Glavni izvori podataka su popisi stanovništva pa se u analizi koristi metoda demografske statistike uz komparativnu analizu sukcesivnih popisa praćenih obilježja u definiranom razdoblju, za ukupnu populaciju te prema spolu. Analizirani podaci ukazuju da je u razdoblju 1971. do 2001. udio radne snage ostao gotovo nepromijenjen: 1971. je bilo 43, 6% posto aktivnih, a 2011. ih je bilo 42%. Neaktivno stanovništvo konstantno čini veći dio stanovnika Hrvatske: već 1971. njihov je udio bio 56, 4%, a 2011. ih je 58%. Dakle, veći dio stanovništva nije uopće u kontingentu radne snage, dok su se značajne i zabrinjavajuće promjene dogodile u samim pod-kategorijama: osobe s osobnim prihodima su 1971. činile samo 8, 8% stanovništva Hrvatske, a 1981. njihov udio raste na 11, 5 %, zatim 1991. na 16, 7%, a 2001. značajno raste na 25, 9%, i taj trend se nastavlja i 2011. s porastom na 30, 2%. Udio uzdržavanog stanovništva ima najveći pad: 1971. ih je bilo 47, 6%, 1981. 43, 3%, 1991. 38, 9% te 2001. pad na 30, 1%, što se i nastavlja i 2011. s padom na 27, 9%. Porast udjela osoba s osobnim prihodima jest upravo posljedica starenja stanovništva i povećanog broja umirovljenika što se dešavalo istovremeno s padom uzdržavanog stanovništva odnosno manjeg udjela mladih uslijed smanjenog nataliteta. Takvi pokazatelji ukazuju da je struktura stanovništva Hrvatske prema radnoj aktivnosti, izrazito negativan i regresivan čimbenik, te se može zaključiti da predstavlja elementarnu strukturalnu prepreku dugoročnom razvoju hrvatskog društva.

radna snaga; radno aktivno stanovništvo; društveni razvoj; ekonomska demografija; Hrvatska

nije evidentirano