hrvatski

Testovi specifične izdržljivosti nogometaša

Nogomet je jedan od najpopularnijih sportova na svijetu, te se igra na različitim razinama kvalitete. Karakteriziraju ga jednostavna i složena gibanja. Prema fiziološkoj klasifikaciji je aerobno-anaerobni sport gdje dominiraju miješani energetski procesi (Dujmović, 2000). Krustrup i sur. (2006) opisuju nogomet kao sport intervalne i acikličke prirode, gdje je prisutan veliki broj kretnji kao što su hodanje, trčanje, skokovi, ubrzanja, sprintovi, okreti i dr. Najveći dio tih kretnji otpada na hodanja i trčanja različitim tempom u različitim smjerovima, te se stoga kao pokazatelj fizičkih zahtjeva nogometne igre uzima ukupna prijeđena udaljenost tijekom utakmice, koja kod vrhunskih nogometaša iznosi između 10 i 13 kilometara (Marković i Bradić, 2008). Nogometaš se ne kreće ciklički konstantnom brzinom, već neprestano mijenja smjer i brzinu kretanja, tj. kreće se acikličkim oblikom kretanja, i to u skladu s taktičkom ulogom u igri i trenutačnom situacijom na terenu. Jedna od najvažnijih kondicijskih sposobnosti relevantna za uspjeh u nogometu je specifična izdržljivost. Željaskov (2003) govori kako je specifična izdržljivost sposobnost izvedbe zadataka različitih intenziteta u produženom trajanju u skladu sa strukturalnim, biomehaničkim i kinetičkim karakteristikama sportske aktivnosti. Isti autor govori kako je jedna od temeljnih pričuva za povišenje razine specifične izdržljivosti sportaševo ekonomično korištenje energetskih potencijala, tj. povećanje koeficijenta učinkovitosti mišićnog rada u specifičnim uvjetima motoričke aktivnosti. Za nogomet nije toliko važno razvijati ciklički oblik specifične izdržljivosti, već aciklički jer se nogometaš neprestano kreće različitom brzinom u različitim smjerovima. Korištenjem dijagnostičkih postupaka moguće je dobiti uvid u stanje treniranosti izdržljivosti nogometaša, odnosno u razinu njegove radne sposobnosti. Dijagnostika izdržljivosti ili energetskih kapaciteta provodi se kao inicijalno, tranzitivno i finalnomjerenje tijekom trenažnog procesa s ciljem da se utvrdi učinkovitost aerobnih i anaerobnih funkcionalnih mehanizama ili kontroliraju učinci koji se programiranim treningom postižu (Vučetić, 2009). Dijagnostikom treniranosti nogometaša dobivamo detaljan uvid u trenutačno stanje treniranosti nogometaša, što omogućava kontrolu trenažnog procesa i stanja sportske forme (Mikulić, 2003). Dujmović (2000) govori kako dijagnosticiranje stanja nogometaša ima dva osnovna cilja, a to su uspješna selekcija, tj. odabir nogometaša, te praćenje efekata nogometnog trenažnog procesa. Komes (2009) govori kako se u praksi često događa da igrači s boljim vrijednostima funkcionalnog sustava, dijagnosticiranoga u laboratoriju, nisu uspješniji na terenu, te kako razlog leži u slabijoj razvijenosti ostalih sustava funkcionalnog statusa koji na razini prakse imaju veliku ulogu. Postoje različiti laboratorijski testovi za mjerenje izdržljivosti nogometaša, ali u praksi se često koriste terenski testovi kao jednostavniji i prihvatljiviji način procjene specifične izdržljivosti nogometaša

nogomet; testiranje; izdržljivost

nije evidentirano