hrvatski

Sloboda utemeljenja crkvenih župa Dubrovačke nadbiskupije te Stonske i Trebinjsko-mrkanske biskupije u XVIII. stoljeću

U povijesti Dubrovačke nadbiskupije iznimno je zanimjlivo, jer je to vrijeme obnove dubrovačke i gradnje stonske katedrale, dolaska poslije dugog niza stoljeća na njeno čelo domaćih ljudi. Isto tako je stoljeće ekonomskog oporavka Dubrovačke Republike i potrebe ustroja novih crkvenih župa, sukladno potrebi vremena. Nadbiskup Rajmund Gallani/Jelić, jedan u nizu Dubrovčana koji je bio misionar na Levantu (kao naslovni nadbiskup Ankare usko je surađivao s Armencem Mekhitarom, utemeljiteljem katoličkog armenskog reda), suvremeni pastoral unosi na područje svoje nadbiskupije. Isto tako nadbiskup Nikola Puljizević (1767.–1777.), ranije biskup Nikopolja u Bugarskoj, utemeljuje kapelaniju u Majkovima, a za nadbiskupa Grgura Lazzari/Lazzareva (1777.–1792.), Dubrovčanina bugarskog porijekla, osniva se župa Banići. Sufraganske biskupije - Stonska i Korčulanska brojčano rastu tijekom XVIII. stoljeća uslijed ekonomskog prosperiteta. Tijekom XVIII. stoljeća na poluotoku Pelješcu utemeljuje se 1761. župa sv. Mihovila u Vignju za biskupa Pera Budmanija, a župa Putnikovići 1749. za biskupa Hijacinta Miljkovića. Grade se nove župne kuće i župne crkve, ponajviše materijalnom potporom bogatog pučanskog sloja pomoraca i brodovlasnika, za razliku od starijeg razdoblja kada je utemeljenje župa bilo posve podređeno volji dubrovačkih državnih vlasti, bez sagledavanja potreba mjesne zajednice. Proces ustroja novih župa i kapelanija uslijed porasta broja pučanstva nasilno je prekinut 1806., rusko-crnogorskom poharom i francuskom okupacijom, a ponajviše i gubitkom političke samostalnosti, koja se odrazila i na crkvenom ustroju. Stoljeće koje je ekonomskim oporavkom poslije velike trešnje 1667. omogućilo nove promjene, do naših dana ostavilo je svoj trag na organizaciji crkvenih župa diljem sadašnje Dubrovačke biskupije.

Dubrovačka nadbiskupija; Stonska biskupija; utemeljenej župa

nije evidentirano