hrvatski

Aktualna dostignuća moderne scenskoekspresivne psihoterapije

Otkada je bečki liječnik Jakob Levy Moreno, 20-ih godina prošlog stoljeća otkrio scenskoekspresvnu terapiju (psihodramu) sa svim njezinim mogućnostima i bogatstvom oblika, zadivljuje bibliografija psihodramskih iskustava kao i izniman zamah scenske psihoterapije u svijetu. Od nastanka psihodrame zadržala se dramatska igra kao glavni medij, s tim da su se u toj terapijskoj tehnici postupno razvila i održala četiri osnovna principa rada, i to svaki sa svojim zakonitostima: zagrijavanje, akcija (igra), podjela i reintegracija. Velike su sličnosti u konceptualnom smislu između početaka stvaranja psihodrame i njezine sadašnje koncepcije rada. Suvremena se psihodrama umnogomu oslanja na morenovsku tradiciju igranja, ali ipak s obvezim psihodinamskim upletanjem u sadržaj. „Nova“ je psihodrama zapravo eklektična jer uključuje i kompilira sve grupne terapijske akcije što su se u ovoj psihoterapijskoj tehnici tijekom desetljeća pokazale lječidbenima (obrat uloga, zrcaljenje, igra dvojnika). Ovisno o bolesnicima i niihovim dijagnozama u psihodinamskom tretmanu, što je novina, uz obvezni namještaj (stolce i stolove) katkada se mogu rabiti i lutke, unaprijed pripremljeni scenarij („script training“) te rjeđe šminka i svjetlosni ili glazbeni efekti. Umjesto nekadašnjih 5-minutnih igara, igra može trajati i do sat i pol vremena, pa moderna (klasična) psihodrama prerasta u scenu u kojoj protagonisti istodobno razrješavaju više složenijih problema ulazeći i izlazeći iz igre te time češće mijenjajući realitet i fantaziju.

psihodrama; psihodramska psihoterapija; dostignuća

nije evidentirano