hrvatski

Strategije učenja i poučavanja djece s jezičnim teškoćama: izazovi i smjernice

Procjenjuje se da u Europi blizu 6 milijuna djece i mladih ima jezične teškoće koje utječu na njihovo obrazovanje, mentalno zdravlje, profesionalni razvoj te općenito na kvalitetu njihova života (EuropeanCommission/EACEA/Eurydice/Eurostat, 2014). S obzirom na sve veće migracijske promjene, ali i težnje za učvršćivanje multijezične Europe neizbježno je da će sve veći broj djece s prepoznatim razvojnim jezičnim teškoćama biti istovremeno i višejezičan. Opravdano se stoga postavljaju izazovi i zahtjevi pred logopedsku struku da definira jasne dijagnostičke kriterije za prepoznavanje jezičnih teškoće kod dvojezičnih govornika, razvije uspješne terapijske programa kao i prevencijske mjere primarno usmjerene prema obrazovnom sustavu. Još je 1994. UNESCO u svom Salamanca izvještaju naglasio nužnost osiguravanja obrazovanja za sve, a za što je potrebno da se škole prilagode djeci bez obzira na njihovo fizičko, intelektualno, socijalno, emocionalno, jezično i drugo stanje. Djeca s jezičnim teškoćama, odnosno djeca sa specifičnim teškoćama učenja mogu ovladati svim sadržajima ako im se oni učine jezično prohodnim. Iz tog razloga treba provesti odgovarajuće metodičke prilagodbe koje najčešće zahtijevaju samo vrijeme, a iznimno su korisne za svu djecu. Naglasak ovog izlaganja su stoga metodičke prilagodbe, odnosno načini poučavanja djece s jezičnim teškoćama te prepoznavanje njihovih strategija učenja koje je potrebno poticati kako bi poučavanje bilo uspješnije. Ne postoji samo jedan način poučavanja djece s jezičnim teškoćama. Prije je riječ o nizu metoda koje se mogu primijeniti u nastavnom procesu kao oblici podrške nastavnicima u radu, ali i kao pokretači novih oblika rada. Danas je prepoznato nekoliko metoda kao iznimno korisnih za djecu s jezičnim teškoćama kao što je podržavanje učenja vizualizacijom, ulančavanje znanja, stalno ponavljanja znanja u različitim kontekstima, poučavanje 3P modelu pisanja i slično. Osim tih metoda važno je definirati djetetov stil učenja, odnosno preferira li dijete primjerice, iskustveno učenje ili gledanje te koja mu vrstu okoline više odgovara u radu. Da bi se metode učinkovito provele potrebno je i da nastavnik kontinuirano provodi samoprocjenjivanje, odnosno da stalno preispituje načine svoga rada.

strategije učenja i poučavanja ; jezični poremećaji ; disleksija

nije evidentirano