hrvatski

Kvirin Vasilj o ljepoti i umjetnosti

Izlaganje obrađuje estetičke nazore Kvirina Vasilja (Međugorje, 1917–Chicago, 2006), filozofa i franjevca koji je živio i djelovao u USA. Između njegovih blizu 600 bibliografskih jedinica ovdje je posebna pozornost posvećena knjizi Ljepota i umjetnost (Chicago-Roma-Zürich-Toronto: ZIRAL, 1979). Iako napisi o ljepoti i umjetnosti ne spadaju u kanon skolastičkih tema, Vasilj im posvećuje upravo dostatnu pozornost proizišlu iz njegove posebne spoznajne teorije kroz koju promatra estetičku problematiku. Dio napisa o ovim temama potječe iz vremena dok je Vasilj bio književni kritičar čikaškog franjevačkog tjednika Danica (priloge je objavljivao: 1951–1954, 1956, 1958–1959, 1964–65, 1967–1971, 1974–1978, 1989). Tu je polemizirao je s Miroslavom Krležom (posebno 1956., a prigodice i u drugim člancima) i polemizirao (posebno 1953. godine) s hrvatskim književnikom Viktorom Vidom (1913–1960). Lijepo se sastoji u posebnom skladu predmeta i čovjekove moći spoznavanja, tvrdi Kvirin Vasilj u svom glavnom estetičkom djelu. Spoznaju ljepote nekog predmeta izjednačava sa spoznajom njegove stvarnosti: to nisu dvije stvarno različite spoznaje nego jedna te ista. Umjetnost je, pak, obratni postupak od čovjekova izvornog doživljavanja ljepote: umjetnost ne pronalazi svoj predmet – ona ga stvara. Umjetnici proizvađanjem umjetničkih djela stvaraju izvornu ljepotu u sebi i u svijetu. Umjetnost je ljudska djelatnost koja ima cilj »poljepšati ljudski život pomoću zornih zrenja«, kaže Vasilj. Umjetnost se prikazuje kao skladan spoj dvaju različitih elemenata: duhovnog i sjetilnog, umjetnikova unutarnjeg svijeta i nekog izvanjskog elementa (kamen, note, boja…). Bez duhovnog elementa umjetnost ne bi posjedovala u sebi ljudski značaj. Bez sjetilnog elementa umjetnik ne bi bio u stanju svoje misli i osjećaje materijalizirati i učiniti dostupnim. Logično, za potpun estetski doživljaj nekoga umjetničkog djela pretpostavlja se da se njegova duhovna komponenta ne razdvaja od sjetilne, nego da ih se zorno spoznaje u njihovu sintetičnom spoju. Prema Vasiljevu uvidu, vrijednost umjetnosti ne slijedi iz njezine nakane da rješava probleme ljudskog postojanja, što je posao filozofije, nego iz tog što ispunjava ljudske težnje za doživljajem ljepote. Umjetnost tek opisuje različite čovjekove osjećaje prema tajni života, nastoji materijalizirati, i koliko je do nje, ovjekovječiti neki jedinstveni doživljaj, misao, osjećaj ili događaj. Ona uspijeva zaustaviti mijenu i prolaznost ljudskog bića i na fizički način ovjekovječiti najdublje i najsnažnije ljudske osjećaje. Zahvaljujući umjetnosti čovjek se odupire uništenju najvećih ljudskih vrijednosti i nastoji ih produžiti u vječnost. Odatle njezina moć i snaga: ublažiti tugu nad najvećim prirodnim uništenjem čovjeka, nad smrću. Čovjek u uživanju ljepote traži besmrtnost jednako kao i u opsluživanju ćudorednog zakona. Svako je umjetničko djelo također predmet moralnog promatranja i ocjenjivanja. Moralno promatranje umjetničkih djela ne stvara njihovu estetsku vrijednost nego je pretpostavlja. Da nešto bude estetski lijepo, nije dovoljno, da bude moralno. Ali, ako neko umjetničko djelo ne posjeduje svoju moralnu ljepotu, njegova je estetska vrijednost manje vrijednosti. Umjetnost ne znači neko imitiranje nego izvorno i slobodno proizvođenje, kaže Kvirin Vasilj. Upravo je izvornost jedna od osnovnih oznaka pravih umjetničkih djela. Ali, da neko umjetničko djelo bude zaista veliko, za to nije dovoljno da bude pod svaku cijenu izvorno (originalno), ono treba posjedovati veličinu ideja i čuvstava. Prava se umjetnost mora preporučivati svojim ljubiteljima samo i jedino svojom unutarnjom vrijednošću, a ne nametanjem izvana. »Umjetnost se ne smije propisivati poput medicine, koja je gorka, a koju ipak dobrovoljno uzimamo, jer nam razum i razboritost kažu, da je potrebna.« Ako je umjetnost slobodno stvaranje, onda isto tako treba biti slobodno čisto promatranje umjetnosti. »Estetsko bi uživanje umjetnosti trebalo biti slobodno kao što je slobodno disanje zraka, upotreba gesta i uživanje jela. Umjetnost bi dakle trebala biti predmet slobodnog proučavanja i istraživanja«, zaključuje Kvirin Vasilj.

Kvirin Vasilj; estetika; umjetnost; ljepota

The paper discusses aesthetic views of Kvirin Vasilj (Međugorje, 1917–Chicago, 2006), philosopher and Franciscan who lived and worked in the USA. Among his 600 bibliographical units, special attention will here be given to his book Ljepota i umjetnost / Beauty and Art (Chicago-Roma-Zürich-Toronto: ZIRAL, 1979). Although the beauty and art do not fall within the canon of scholastic themes, the attention Vasilj devotes to them results from his own cognitive theory through which he views aesthetic problems. Some of his writings on this topic date from the time when Vasilj was a literary critic of the Chicago Franciscan weekly, Danica (he contributed in the period: 1951–1954, 1956, 1958–1959, 1964–65, 1967–1971, 1974–1978, 1989). Here he debated with Croatian writers Miroslav Krleža (notably in 1956, and occasionally also in other articles) and with Viktor Vida (notably in 1953). The beautiful consists of a special harmony of object and human cognitive ability, Kvirin Vasilj argues in his major aesthetic work. He equates the cognition of the beauty of an object with the cognition of its reality: these two cognitions are not genuinely different but are the same. Art, howe