hrvatski

Splitska međuratna likovna scena između modernizma i antimodernizma

U članku se razmatra splitska međuratna likovna scena ; unutar dominantnoga umjerenoga modernizma osobita se pozornost posvećuje vrlo izraženoj antimodernističkoj tendenciji, koja je u to vrijeme predstavljala važnu odrednicu na širem europskom i hrvatskom likovnom horizontu. Kako likovni umjetnici tako i likovna kritika gotovo su ujedinjeni u zazoru prema avangardnim likovnim kretanjima i zaokupljenosti zavičajnom tematikom, a modernizam se u splitskoj sredini razvija u snažnom suglasju s tradicijom. Među splitskim kritičarima izdvaja se Ivo Delalle, koji kao jedan od pionira prihvaćanja Croceove estetike u nas, s bitno više razumijevanja piše o europskoj likovnoj suvremenosti, osobito kubizmu i ekspresionizmu. U splitskom međuratnom slikarstvu prepoznajemo antimodernizam u Vidovićevu djelu uvelike prožetom melankolijom, nostalgijom i patinom vremena, Jobovim ekstatičnim scenama punima mediteranske životne dinamike, slikama kao metaforama nostalgije i pohvalama moru Bonacci Čika, Paraćevu i Tolićevu bijegu u idealizirani zavičaj, kao i u djelu Meneghellovih. Na području grafičkoga dizajna i karikature u djelima Radovana Tommasea, Ive Tijardovića i Angjela Uvodića rađenima u duhu art décoa zamijećeni su vrhunski dosezi. Kiparski kompleks splitske likovne scene razmatran je između prepoznavanja iskonskoga primitivizma forme Petra Smajića i senzibiliteta za klasične oblike djela Dujma Penića, najkompetentnije izraženoga u prikazu Vladana Desnice.

splitski likovni modernizam; antimodernizam; likovna kritika

nije evidentirano