hrvatski

Od Justinijanovih kastrona do Borninih kaštela: Transformacija Dalmacije u kontaktu sa Carstvom

Ovo istraživanje dugoročne transformacije Dalmacije od kasne antike do ranog srednjeg vijeka pružilo je neke nove odgovore na stara pitanja. Posebno je pokazalo kako nije potrebno koristiti migracijske modele kako bi se objasnila očita promjena kroz koju je ovaj prostor prošao. Analiza ovog procesa pokazala je kako je sudbina Dalmacije uvelike ovisila o utjecajima koji su dolazili iz Carstva, kako onog Bizantskog tijekom 6. i 7. stoljeća, tako i onog Franačkog tijekom 8. i 9. stoljeća. Kolaps kasnoantičkog društva u Dalmaciji u 7. stoljeću dogodio se prvenstveno zahvaljujući političkoj, vojnoj, ekonomskoj i društvenoj krizi kroz koju je tada prolazilo cijelo Bizantsko Carstvo, a ne zbog neizdrživih napada barbarskih horda. Povlačenje Bizanta iz unutrašnjosti Dalmacije ujedno je značilo i početak nove transformacije društva koje je postajalo sve fragmentiranije. Tek je poticaj nove velesile utjecao na konsolidaciju jednog dijela onog prostora koji se nazivao Dalmacijom, pa je tako, pod utjecajem Franačkog Carstva, krajem 8. i početkom 9. stoljeća na ovom prostoru otpočeo novi proces okrupnjavanja. Taj je proces ostao fragmentarno zabilježen u izvorima franačke provenijencije iz kojih se, zajedno sa rezultatima arheoloških istraživanja, može djelomično ocrtati stvaranje novog zajedničkog identiteta koji se razvijao usporedno sa tom novom političkom tvorevinom – Dalmatinskom kneževinom. U ovom procesu transformacije, koji je neravnomjerno tekao kroz cijelo razdoblje promatrano u ovom radu, tj. od cca. 535. do 822. godine, veliku su ulogu imale utvrde koje su činile svojevrsni zajednički nazivnik svih društava na ovom prostoru. Analiza utvrda na prostoru cijele Dalmacije sugerira da je kasnoantička kastrizacija bila raširena pojava. Taj proces utvrđivanja nije se odvijao potpuno spontano jer je većina radova na utvrdama tijekom kasne antike bila vezana za samo Bizantsko Carstvo, a ne za lokalno civilno stanovništvo. Upravo su te utvrde cijelom prostoru Dalmacije pružile mrežu izvora moći oko kojih se mogao odvijati svakodnevni život. Neka arheološka istraživanja su pokazala da su se u podnožjima tih utvrda često organizirala civilna naselja, iako se situacija mogla razlikovati od lokaliteta do lokaliteta. U ranosrednjovjekovnim društvima Dalmacije, upravo su utvrde činile okosnicu društvenog sistema, omogućivši lokalnim elitama da se uzdignu nad ostatkom stanovništva. Naposljetku, istraživanja primarnih izvora i sekundarne literature o Borni i Dalmatinskoj kneževini otkrila su cijeli niz problematičnih područja. Iako se na „Bornin problem“ ne može ponuditi definitivan odgovor, ovaj rad je ponudio neke nove radne hipoteze koje su ovaj problem pokušale približiti recentnim kretnjama svjetske i domaće historiografije ranog srednjeg vijeka, kao i rezultatima arheoloških istraživanja. Analizom vijesti franačkih Anala uz pomoć antropoloških koncepata ponuđen je model transformacije društva Dalmatinske kneževine koji je pretpostavio prelazak sa društva u kojem dominira antropološki tip uglednika u društvo u kojem dominira vrhovni poglavica. Do ove promjene je došlo upravo zbog utjecaja Franačkog Carstva koje je preustrojilo ovaj prostor i direktno uzrokovalo stvaranje jače hijerarhije koja nije više ovisila o društvenom natjecanju nego je postajala nasljedna. Političko osnivanje Dalmatinske kneževine pratio je i sekundarni proces razvoja identiteta vezanog za tu političku cjelinu. Sudeći po izvorima taj novi identitet, koji je s vremenom obuhvatio cijelo stanovništvo Dalmatinske kneževine, u početku nije imao neko posebno ime. Ipak, kako je Dalmatinska kneževina s vremenom prerasla u regnum time se i njeno stanovništvo identitetski izdvojilo u zaseban gens koji su izvori druge polovice 9. stoljeća ostavili zabilježen kao – Chroati.

Dalmacija; Liburnija; kasna antika; rani srednji vijek; Bizant; Franci; transformacija

nije evidentirano