Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi !

Jesu li djeca s ADHD-om češće počinitelji ili žrtve vršnjačkog nasilja? (CROSBI ID 629036)

Prilog sa skupa u zborniku | sažetak izlaganja sa skupa | međunarodna recenzija

Velki, Tena ; Romstein, Ksenija Jesu li djeca s ADHD-om češće počinitelji ili žrtve vršnjačkog nasilja? // Savremeni trendovi u psihologiji: Zbornik sažetaka / Živančević-Sekeruš, Ivana (ur.). Novi Sad: Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2015. str. 314-316

Podaci o odgovornosti

Velki, Tena ; Romstein, Ksenija

hrvatski

Jesu li djeca s ADHD-om češće počinitelji ili žrtve vršnjačkog nasilja?

Dosadašnja su istraživanja potvrdila povezanost simptoma ADHD-a s vršnjačkim nasiljem. Pojedini simptomi ADHD-a, posebice impulzivno ponašanje i nedostatak kontrole, uzimaju se kao rizični faktori za razvoj nasilničkog ponašanja. Cilj istraživanja bio je provjeriti jesu li djeca s dijagnozom i suspektna za razvoj ADHD-a češće počinitelji ili žrtve vršnjačkog nasilja te postoji li razlika u viktimizaciji i činjenju nasilja obzirom na tip ADHD-a poremećaja. U istraživanju je sudjelovao 501 učenik 4., 6. i 8. razreda, 50.7% dječaka i 49.3% djevojčica prosječne dobi M=12.72 (sd=1.62). Učenici su tijekom jednog školskog sata ispunili Upitnik o nasilju među školskom djecom (Velki i Kuterovac Jagodić, 2012) i Skalu hiperaktivnosti- impulzivnosti-pažnje (Vulić-Prtorić, 2006). Provedene su analize varijance. Djeca koja nemaju dijagnozu i koja su suspektna za razvoj ADHD-a u odnosu na djecu koja imaju dijagnozu ADHD-a pokazuju statistički značajno manje verbalnog (F(2, 489)=19.24, p<.01), tjelesnog (F(2, 489)=21.01, p<.01) i elektroničkog vršnjačkog nasilja (F(2, 489)=15.93, p<.01). Nadalje djeca bez dijagnoze u odnosu na djecu s dijagnozom predominantno hiperaktivno- impulzivnog tipa i dijagnozom kombiniranog tipa pokazuju statistički značajno manje verbalnog (F(3, 488)=12.54, p<.01) i tjelesnog vršnjačkog nasilja (F (3, 488)=14.83, p<0.01), kao i djeca predominantno nepažljivog tipa koja pokazuju statistički značajno manje verbalnog i tjelesnog vršnjačkog nasilja u odnosu na djecu s kombiniranim tipom ADHD-a. Djeca koja imaju kombinirani tip poremećaja u odnosu na svu ostalu djecu bez obzira na tip poremećaja statistički značajno više čine elektroničkog vršnjačkog nasilja (F(3, 488)=8.92, p<.01). Djeca koja su suspektna i koja imaju dijagnozu ADHD-a statistički značajno češće su žrtve verbalnog (F(2, 489)=15.22, p<.01), tjelesnog (F(2, 489)=19.41, p<.01) i elektroničkog vršnjačkog nasilja (F(2, 489)=13.42, p<.01). Djeca koja nemaju ADHD doživljavaju statistički značajno manje verbalnog (F(3, 488)=11.89, p<.01) i tjelesnog vršnjačkog nasilja (F(3, 488)=14.89, p<.01) od djece koja imaju predominantno hiperaktivno-impulzivni i kombinirani tip, ali ne i nepažljivi tip. Djeca koja nemaju ADHD ili imaju predominantno nepažljivi tip doživljavaju statistički značajno manje elektroničkog vršnjačkog nasilja od djece koja imaju predominantno hiperaktivno- impulzivni tip (F(3, 488)=11.89, p<.01). Iz navedenih rezultata možemo zaključiti sljedeće: djeca s dijagnozom ADHD-a, a posebice kombinirani i predominantno hiperaktivno- impulzivni tip su u riziku od počinjena vršnjačkog nasilja, dok su djeca suspektna na ADHD rizična za viktimizaciju, posebice ako se radi o djeci s kombiniranim ili predominantno hiperaktivno-impulzivnim tipom. Zaključno, simptomi hiperaktivnosti-impulzivnosti predstavljaju značajne čimbenike rizika za razvoj nasilničkih obrazaca ponašanja. Previous researches revealed the connection between the symptoms of ADHD and peer violence. Some symptoms of ADHD, especially impulsive behavior and the lack of control, are considered as risk factors for violent conduct. So, the main goal of this research was to check out whether children diagnosed with ADHD and children suspected of the presence of ADHD are more often the perpetrators or the victims of peer violence, and if there is a difference in victimization and conducting violence, considering the type of ADHD. Overall, 501 pupils (4th, 6th and 8th grade of primary schools) participated in this research: 50, 7% boys and 49, 3% girls aged M=12.72 (SD=1.62). During one school class, the pupils have filled out a Questionnaire of violence amongst school children (Velki and Kuterovac Jagodić, 2012) and the Scale of hyperactivity-impulsivity- attention (Vulić-Prtorić, 2006). The analysis of variance have been performed. Children without ADHD and those suspected of the presence of ADHD, compared to children diagnosed with ADHD, showed significantly less verbal (F(2, 489)=19.24, p<.01), physical (F(2, 489)=21.01, p<.01) and electronic violence (F(2, 489)=15.93, p<.01) towards their peers. Furthermore, children without ADHD in relation to children with predominantly hyperactive- impulsive type of ADHD and combinative type showed statistically less verbal (F(3, 488)=12.54, p<.01) and physical violence (F(3, 488)=14.83, p<.01), as well as children with predominantly inattentive type, who showed less verbal and physical violence in relation to children with combined type of ADHD. Children with combined type of ADHD in relation to all other children, regardless of the type of disorder, revealed a statistically significant level of electronic violence towards their peers (F(3, 488)=8.92, p<.01). Children that are suspected of the presence of ADHD are more often victims of verbal (F(2, 489)=15.22, p<.01), physical (F(2, 489)=19.41, p<.01) and electronic violence (F(2, 489)=13.42, p<.01). Children without ADHD experience less verbal (F(3, 488)=11.89, p<.01) and physical violence (F(3, 488)=14.89, p<.01) than the children with predominantly hyperactive-impulsive type, yet not from inattentive type. Children without ADHD, and children with predominantly inattentive type experience less electronic violence from their peers, than the children with predominantly hyperactive-impulsive type (F(3, 488)=11.89, p<.01). The conclusion is as follows: children diagnosed with ADHD, especially the combined and predominantly hyperactive-impulsive type, are at risk of conducting peer violence, while the children suspected of the presence of ADHD are at risk of victimization, especially in the case of combined type and hyperactive-impulsive type. Finally, symptoms of hyperactivity- impulsivity represent significant risk factors for developing violent patterns of behavior.

ADHD; vršnjačko nasilje; vršnjačka viktimizacija

nije evidentirano

engleski

Are children with ADHD more often the perpetrators or the victims of peer violence?

nije evidentirano

ADHD; peer violence; peer victimization

nije evidentirano

Podaci o prilogu

314-316.

2015.

objavljeno

Podaci o matičnoj publikaciji

Savremeni trendovi u psihologiji: Zbornik sažetaka

Živančević-Sekeruš, Ivana

Novi Sad: Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu

978-86-6065-333-0

Podaci o skupu

Savremeni trendovi u psihologiji 2015

poster

29.10.2015-31.10.2015

Novi Sad, Srbija

Povezanost rada

Psihologija, Pedagogija