hrvatski

Čemu nas uči stara hrvatska knjiga

U središtu pozornosti rada Čemu nas uči stara hrvatska knjiga nalazi se hrvatska dopreporodna knjiga i njezini subliterarni žanrovi (molitvenici, zbirke propovijedi, katekizmi, …). Kako je riječ o žanrovima koji u svojoj strukturi gotovo neizostavno imaju posvete i predgovore, u radu se iščitavaju, u prvom redu, njihove poruke, ali iz suvremenosti gledane. Rad je trodijelno strukturiran: u prvom se dijelu (Uvod) objašnjava u kojem se značenju koristi sintagma „stara hrvatska knjiga“, kako je na njezino istraživanje utjecalo osnivanje Akademije u 19. stoljeću i kako su se hrvatski preporoditelji odnosili prema njoj. Poznato je da su pisci tzv. visoke književnosti često opremali svoja djela komentarima, posvetama i predgovorima, a sve kako bi se izbjegle moguće nejasnoće i kriva čitanja. Isto su činili i pisci djela tzv. pučke književnosti, ali im struka nije poklanjala toliko pozornosti koliko u slučaju tzv. visoke književnosti. Stoga je u drugom dijelu rada (Uvodni napisi) pozornost usmjerena na iščitavanje posveta i predgovora hrvatske dopreporodne knjige. Istražuje se jesu li hrvatski, odnosno slavonski dopreporodni pisci promišljali problem identiteta naroda, jesu li propitivali sastavnice hrvatskog nacionalnog identiteta, jesu li postavljali pitanje odnosa pisca i čitatelja, pisca i kritičara, jesu li promišljali jezičnu politiku, kako su se odnosili prema književnom nasljeđu, kako prema djelima iz drugih kuturnih sredina. Rezultati istraživanja sažeti su u trećem dijelu rada (Zaključno) i svode se na sljedeće - posvetnim su tekstovima autori iskazivali, uglavnom, poštovanje prema likovima iz religijskog svijeta te visokim crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima, dok su predgovorima češće reagirali na svoju društvenu i književnokulturnu svakodnevicu.

dopreporodna književnost; pučka književnost; posveta; predgovor

nije evidentirano