hrvatski

Kronotop egzila u postjugoslavenskom romanu

Književnost egzila na osobit je način vezana uz krizu postkolonijalnog identiteta, koja uz bezdomnost i izmještenost kao opća mjesta egzilne naracije, uključuje i iskošen pogled na prošlost i kulturno nasljeđe. S tim u vezi, uviđajući da je upravo "prošlost zemlja iz koje smo svi emigrirali", Rushdie kronotopski omeđuje poziciju egzila ; to je stanje koje petrificira napušteni prostor i prošlo vrijeme u okaminu "bivše domovine", koja obzidana sjećanjem, gubi ekvivalente u suvremenoj zbilji. Postjugoslavenska književnost u egzilu opterećena je dodatnim identitetskim bremenom jer napušteni prostori devedesetih ne nestaju samo na metaforičkoj razini seleći se u mnemotope, nego se stvarnim raspadom političke cjeline supranacionalna jugoslavenska baština transformira u svojevrsnu kontrakulturu, najčešće afirmiranu upravo posredstvom egzilnih pisaca. U ovom će se radu komparativno pratiti književna tema egzila počevši od ideje samoizgona u prozama Dubravke Ugrešić (Ministarstvo boli ; Muzej bezuvjetne predaje), preko "globalnog" egzila koji se prelijeva preko nacionalnih i povijesnih granica rastačući sve identitetske oslonce u romanima Aleksandra Hemona (Čovjek bez prošlosti ; Projekat Lazarus), do "naslijeđenog" egzila u romanima Gorana Vojnovića (Čefuri raus! ; Jugoslavija, moja domovina), koje, poput prokletstva roda, očevi ostavljaju sinovima. Bez obzira na različite narativne strategije u konstrukciji egzila, navedeni tekstovi pokazuju određene stilske, ideološke i recepcijske podudarnosti: zagovaraju subverzivnu neangažiranost (dvostruko nepripadanje kao jedini oblik izjašnjavanja o identitetu) ; razvijaju recepcijski eskapizam (kroz obraćanje novoj publici i bijeg u drugi jezik) ; posižu za hibridnim oblicima objedinjujući autobiografsko, esejno i fiktivno pripovijedanje uz opsesivno ustrajavanje na temama gubitka prošlosti kao gubitka doma.

postjugoslavenski roman ; kronotop ; egzilna naracija ; D. Ugrešić ; A. Hemon ; G. Vojnović

nije evidentirano