hrvatski

Leksikon hrvatske heraldike – hrvatski heraldičari (7): Branko Fučić (1920. – 1999.)

Hrvatski povjesničar umjetnosti i kulture, slavist, teolog te heraldičar Branko Fučić rođen je na otoku Krku, 8. rujna 1920. godine, u selu Bogovići u Dubašnici. Majka Marijana rođ. Povitzer bila je domaćice, a otac Šime (1892. – 1954.) meštar/učitelj i poznati enigmatičar. Zbog očevog službenog premještaja 1922. obitelj živi u Generalskom Stolu odnosno od 1927. u Zagrebu gdje on i njegova dva brata, Mladen i Drago, započinju osnovnu školu. Školovanje potom nastavlja u Gornjogradskoj velikoj gimnaziji (tj. Četvrtoj realnoj gimnaziji). Nakon mature 1938. godine odlučuje se za studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu gdje stječe osjećaj za lijepim i crtačku vještinu. No, taj studij ipak – nezadovoljan samim sobom kao slikarom – prekida i 1939. upisuje Mudroslovni fakultet (današnji Filozofski fakultet) na kojem diplomira 10. ožujka 1944. godine iz Grupe za Poviest umjetnosti i kulture (XXV – dvadeset i pete), tj. skupine predmeta – razdio A (prvi stručni predmet): Poviest umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom ; razdio B (drugi stručni predmet): Hrvatska poviest ; i razdio C (pomoćni predmet): Obća poviest i Talijanski jezik. Doktorirao je 1965. pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani tezom Srednjovjekovno zidno slikarstvo u Istri. Kao apsolvent jedno vrijeme radi u Gipsoteci u Zagrebu, a iskustva tamo stečena (npr. izrada odlijeva u gipsu) bit će mu kasnije dragocjena prilikom izrade brojnih znalačkim odljeva hrvatskih glagoljskih epigrafičkih spomenika i grbova istarsko-kvarnerskog područja. U stalni radni odnos stupio 1945. kao zaposlenik Konzervatorskog zavoda u Zagrebu. Od 1946. do 1947. godine radi u novoosnovanom Konzervatorskom zavodu za Istru i Hrvatsko primorje u Rijeci. Od 1949. do 1952. asistent je Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (danas Odsjek za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti), službeno u Zagrebu, a stvarno u Rijeci i na terenu Istre i Kvarnera. Potom je zaposlenik Jadranskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (današnji Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU) u Rijeci. Nakon toga institucionalno mijenja zaposlenja (Institut za nacionalnu arheologiju JAZU, Split), ali većinu radnog staža službeno ostvaruje s radnim mjestom u Rijeci (Zavod za povijesne i društvene znanosti ; Kabinet za arhitekturu i urbanizam JAZU), gdje na koncu i dočekuje zasluženu mirovinu 1990. godine. Tijekom radnog vijeka kao terenski istraživač istarskog poluotoka, kvarnerskih otoka, Hrvatskog primorja, zadarske okolice i otoka inventarizirao povijesne, kulturne i umjetničke spomenike, vršio arhivska istraživanja (npr. u gradskim arhivima Cresa i Labina, Arhivu HAZU, Državnom arhivu u Veneciji, župnim i kaptolskim navedenih područja). Otkrio je i obradio brojne srednjovjekovne freske u Istri te bio voditelj nekoliko arheoloških iskapanja. Samostalno ili u suradnji s drugima postavio više muzejskih zbirka i kulturno-povijesnih izložaba s popratnim katalozima. Od Fučićevih najznačajnijih tiskanih djela ističemo: Istarske freske (1963.), koautorstvo u Leksikonu ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (1979., i kasnije više zdanja), monumentalno djelo Glagoljski natpisi (1982.), Apsyrtides. Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja (1990., 21995., na više jezika), Vincent iz Kastva (1992., na više jezika), Terra incognita (1997., 21998, 32001.), Fraške (1999., 22000.), Croatian Glagolitic Epigraphy (1999.), Majstor Albert iz Konstanza u Brseču, Jesenoviku, Lovranu, Pazu i Plominu (2000.), Grdoselska kronika (2002.), Iz istarske spomeničke baštine I-II. (2006.-2007.). Za znanstven-stručni rad na polju hrvatske povijesti umjetnosti, kulture i glagolizma dobio je brojna priznanja i nagrade. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 1983. Vitezom komendatorom reda sv. Grgura Velikog (Eques commendator Ordinis Sancti Gregorii Magni), a Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu dodijelio mu 1986. godine počasni doktorat teologije, odnosno od 11. ožujka 1996. on je počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu. Za knjigu-katalog Glagoljski natpisi i ukupan rad na polju srednjovjekovnog zidnog slikarstva, ikonografije i epigrafije uručena mu je 1985. prestižna Herderova nagrada Bečkog sveučilišta. Od 1991. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a od 1989. dopisni član Slovenske akademije znanosti in umetnosti u Ljubljani. Bio je član Teološkog društva ''Kršćanaka sadašnjost'', Hrvatskog mariološkog društva u Zagrebu, Povijesnog društva otoka Krka, Povijesnog društva Rijeka i dr. Iz ukupnog Fučićeva opusa – znanstvenoga i umjetničkog rada – proizlaze teme iz povijesti umjetnosti, slavistike, arheologije, teologije, etnologije, književnosti (alias Toni Tinov) i dr. Heraldika u svemu tome zauzima jedan manji, ali bitan segment. B. Fučić je napravio ili doradio 9 biskupskih grbova i to: 1. krčkoga biskupa Karmela Zazinovića (1914. – 1997.), 2. riječkoga nadbiskupa i metropolita Josipa Pavlišića (1914. – 2005.), 3. nadbiskupa i kardinala Josipa Uhača (1924. – 1998.), 4. porečko-pulskoga biskupa Antuna Bogetića (sada u miru), 5. šibenskoga, kasnije riječkog nadbiskupa Antuna Tamaruta (1932. – 2000.), 6. šibenskoga biskupa Srećka Badurine (1930. – 1996.), 7. krčkoga biskupa, a sada zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića, 8. porečko-pulskoga biskupa Ivana Milovana (sada u miru) i 9. prvoga požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića. Izradio je i Grb Družbe sestara Presvetog Srca Isusova (Rijeka). Osim crkvenom Fučić se posebno bavio istarskom, kvarnerskom i primorskom municipalnom heraldikom. Tako je svoje crteže povijesnih grbova gradova i općina (komuna) toga područja objavio u Istarskoj Danici 1972. (ur. Antun Hek, Zagreb – Pazin 1971.). Ti će crteži grbova kasnije biti ponavljani u Istarskoj Danici kao godišnjaku te u Vodiču Historijskog arhiva Rijeka (ur. Nikola Crnković, Pazin – Rijeka 1980.). Također je radio gipsane odljeve tih grbova čim je najviše pridonio njihovu promoviranju i populariziranju stvarajući tako korpus grbova koji su nakon 1990-ih ponovno zaživjeli u lokalnoj upravi i samoupravi. Pojedine pak grbove objavio je u radovima i knjigama: Srednjovjekovni pečatnjaci grada Bakra (Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu XVII/1972[1973]) te u knjizi Terra incognita i u kulturno-povijesnom putopisu po otočju Cresa i Lošinja Apsyrtides, i dr. Za Fučićevo heraldičko stvaralaštvo Franjo Velčić s pravom je konstatirao da je u njemu iskazano vrhunsko poznavanje materije, a što je rezultiralo vrijednim ostvarenjima, te da je u više navrata pokazao svoju temperamentnost – što zajedno s njegovim ostalim znanstvenim i stručnim radom – nanovo očituje njegovu originalnu osobnost i trajnu vrijednost (zbornik Az grišni diak Branko pridivkom Fučić, Malinska – Rijeka – Zagreb, 2011., 759-770). U Fučićevu čast nacrtan je veliki grafit na Podmurvicama u Rijeci (grafiteri Luka Krivičić i Edi Gustin-Maska, Baltazargrad, okupljeni oko Riječke enciklopedije Fluminensia), održani su znanstveni skupovi i objavljeni zbornici radova, a jedna ulica u Malinskoj nosi njegovo ime. Prema svjedočanstvu fra Anđelka Badurine, njih su dvojica kao prijatelji i istraživači imali svoj grb: štit razdijeljen u četiri polja, u dva gornja bila su glagoljska slova »g« (grafiti) i »S« (sveci), a u donjim poljima pršut i bukaleta. Svojim prinosima i ostvarenjima Fučić zauzima mjesto najznačajnijeg hrvatskog crkvenog heraldičar u drugoj. pol. 20. stoljeća. Branko Fučić preminuo je 31. siječnja 1999. godine u Rijeci. Prema prije izrečenoj želji pokopan je na starom groblju Sv. Apolinara u dubašljanskom polju na otoku Krku. O životu i djelu B. Fučić v. ***Fučić, Branko, u: Hrvatski biografski leksikon 4, ur. Trpimir Macan, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1998., s. v. ; S. Dobroslava Mlakić, Družba sestara Presvetog Srca Isusova. Povijesni pregled (1899. – 1999.), Zagreb – Rijeka: Družba sestara Presvetog Srca Isusova, 1999., 483, 512 ; Josip Žgaljić, Branko Fučić. Od Dubašnice do Dubašnice, Rijeka: Glosa d.o.o. Rijeka i Istarsko književno društvo ''Juraj Dobrila'' Pazin, 2001. ; Slova na dar Branku Fučiću (zbornik radova), ur. Josip Bratulić, Rijeka: Ex libris (Biblioteka Terra incognita), 2009. ; „Az grišni diak Branko pridivkom Fučić” – Radovi međunarodnoga znanstvenog skupa o životu i djelu akademika Branka Fučića (1920. – 1999.) / “I, the Errant Pupil Branko, Surnamed Fučić” – Conference Papers from the International Scholarly Seminar on the Life and Work of Academician Branko Fučić (1920-1999), priredio / edited by Tomislav Galović, Malinska – Rijeka – Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Institut za povijest umjetnosti, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Staroslavenski institut, Sveučilišna knjižnica Rijeka, Općina Malinska-Dubašnica, 2011. ; Tomislav Galović, Grb i zastava Dubašnice na otoku Krku: heraldički prikazi i pozadina nastanka / The Coat of Arms and the Flag of Dubašnica on the Island of Krk: a Heraldic Review and Background, Grb i zastava – Glasnik Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva VIII (svibanj 2014) 15: 13-14.

Leksikon hrvatske heraldike – hrvatski heraldičari (7): Branko Fučić (1920. – 1999.)

nije evidentirano

engleski

Lexicon of Croatian Heraldry – Croatian Heraldists (7): Branko Fučić (1920–1999)

Hrvatski povjesničar umjetnosti i kulture, slavist, teolog te heraldičar Branko Fučić rođen je na otoku Krku, 8. rujna 1920. godine, u selu Bogovići u Dubašnici. Majka Marijana rođ. Povitzer bila je domaćice, a otac Šime (1892. – 1954.) meštar/učitelj i poznati enigmatičar. Zbog očevog službenog premještaja 1922. obitelj živi u Generalskom Stolu odnosno od 1927. u Zagrebu gdje on i njegova dva brata, Mladen i Drago, započinju osnovnu školu. Školovanje potom nastavlja u Gornjogradskoj velikoj gimnaziji (tj. Četvrtoj realnoj gimnaziji). Nakon mature 1938. godine odlučuje se za studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu gdje stječe osjećaj za lijepim i crtačku vještinu. No, taj studij ipak – nezadovoljan samim sobom kao slikarom – prekida i 1939. upisuje Mudroslovni fakultet (današnji Filozofski fakultet) na kojem diplomira 10. ožujka 1944. godine iz Grupe za Poviest umjetnosti i kulture (XXV – dvadeset i pete), tj. skupine predmeta – razdio A (prvi stručni predmet): Poviest umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom ; razdio B (drugi stručni predmet): Hrvatska poviest ; i razdio C (pomoćni predmet): Obća poviest i Talijanski jezik. Doktorirao je 1965. pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani tezom Srednjovjekovno zidno slikarstvo u Istri. Kao apsolvent jedno vrijeme radi u Gipsoteci u Zagrebu, a iskustva tamo stečena (npr. izrada odlijeva u gipsu) bit će mu kasnije dragocjena prilikom izrade brojnih znalačkim odljeva hrvatskih glagoljskih epigrafičkih spomenika i grbova istarsko-kvarnerskog područja. U stalni radni odnos stupio 1945. kao zaposlenik Konzervatorskog zavoda u Zagrebu. Od 1946. do 1947. godine radi u novoosnovanom Konzervatorskom zavodu za Istru i Hrvatsko primorje u Rijeci. Od 1949. do 1952. asistent je Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (danas Odsjek za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti), službeno u Zagrebu, a stvarno u Rijeci i na terenu Istre i Kvarnera. Potom je zaposlenik Jadranskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (današnji Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU) u Rijeci. Nakon toga institucionalno mijenja zaposlenja (Institut za nacionalnu arheologiju JAZU, Split), ali većinu radnog staža službeno ostvaruje s radnim mjestom u Rijeci (Zavod za povijesne i društvene znanosti ; Kabinet za arhitekturu i urbanizam JAZU), gdje na koncu i dočekuje zasluženu mirovinu 1990. godine. Tijekom radnog vijeka kao terenski istraživač istarskog poluotoka, kvarnerskih otoka, Hrvatskog primorja, zadarske okolice i otoka inventarizirao povijesne, kulturne i umjetničke spomenike, vršio arhivska istraživanja (npr. u gradskim arhivima Cresa i Labina, Arhivu HAZU, Državnom arhivu u Veneciji, župnim i kaptolskim navedenih područja). Otkrio je i obradio brojne srednjovjekovne freske u Istri te bio voditelj nekoliko arheoloških iskapanja. Samostalno ili u suradnji s drugima postavio više muzejskih zbirka i kulturno-povijesnih izložaba s popratnim katalozima. Od Fučićevih najznačajnijih tiskanih djela ističemo: Istarske freske (1963.), koautorstvo u Leksikonu ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (1979., i kasnije više zdanja), monumentalno djelo Glagoljski natpisi (1982.), Apsyrtides. Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja (1990., 21995., na više jezika), Vincent iz Kastva (1992., na više jezika), Terra incognita (1997., 21998, 32001.), Fraške (1999., 22000.), Croatian Glagolitic Epigraphy (1999.), Majstor Albert iz Konstanza u Brseču, Jesenoviku, Lovranu, Pazu i Plominu (2000.), Grdoselska kronika (2002.), Iz istarske spomeničke baštine I-II. (2006.-2007.). Za znanstven-stručni rad na polju hrvatske povijesti umjetnosti, kulture i glagolizma dobio je brojna priznanja i nagrade. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 1983. Vitezom komendatorom reda sv. Grgura Velikog (Eques commendator Ordinis Sancti Gregorii Magni), a Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu dodijelio mu 1986. godine počasni doktorat teologije, odnosno od 11. ožujka 1996. on je počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu. Za knjigu-katalog Glagoljski natpisi i ukupan rad na polju srednjovjekovnog zidnog slikarstva, ikonografije i epigrafije uručena mu je 1985. prestižna Herderova nagrada Bečkog sveučilišta. Od 1991. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a od 1989. dopisni član Slovenske akademije znanosti in umetnosti u Ljubljani. Bio je član Teološkog društva ''Kršćanaka sadašnjost'', Hrvatskog mariološkog društva u Zagrebu, Povijesnog društva otoka Krka, Povijesnog društva Rijeka i dr. Iz ukupnog Fučićeva opusa – znanstvenoga i umjetničkog rada – proizlaze teme iz povijesti umjetnosti, slavistike, arheologije, teologije, etnologije, književnosti (alias Toni Tinov) i dr. Heraldika u svemu tome zauzima jedan manji, ali bitan segment. B. Fučić je napravio ili doradio 9 biskupskih grbova i to: 1. krčkoga biskupa Karmela Zazinovića (1914. – 1997.), 2. riječkoga nadbiskupa i metropolita Josipa Pavlišića (1914. – 2005.), 3. nadbiskupa i kardinala Josipa Uhača (1924. – 1998.), 4. porečko-pulskoga biskupa Antuna Bogetića (sada u miru), 5. šibenskoga, kasnije riječkog nadbiskupa Antuna Tamaruta (1932. – 2000.), 6. šibenskoga biskupa Srećka Badurine (1930. – 1996.), 7. krčkoga biskupa, a sada zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića, 8. porečko-pulskoga biskupa Ivana Milovana (sada u miru) i 9. prvoga požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića. Izradio je i Grb Družbe sestara Presvetog Srca Isusova (Rijeka). Osim crkvenom Fučić se posebno bavio istarskom, kvarnerskom i primorskom municipalnom heraldikom. Tako je svoje crteže povijesnih grbova gradova i općina (komuna) toga područja objavio u Istarskoj Danici 1972. (ur. Antun Hek, Zagreb – Pazin 1971.). Ti će crteži grbova kasnije biti ponavljani u Istarskoj Danici kao godišnjaku te u Vodiču Historijskog arhiva Rijeka (ur. Nikola Crnković, Pazin – Rijeka 1980.). Također je radio gipsane odljeve tih grbova čim je najviše pridonio njihovu promoviranju i populariziranju stvarajući tako korpus grbova koji su nakon 1990-ih ponovno zaživjeli u lokalnoj upravi i samoupravi. Pojedine pak grbove objavio je u radovima i knjigama: Srednjovjekovni pečatnjaci grada Bakra (Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu XVII/1972[1973]) te u knjizi Terra incognita i u kulturno-povijesnom putopisu po otočju Cresa i Lošinja Apsyrtides, i dr. Za Fučićevo heraldičko stvaralaštvo Franjo Velčić s pravom je konstatirao da je u njemu iskazano vrhunsko poznavanje materije, a što je rezultiralo vrijednim ostvarenjima, te da je u više navrata pokazao svoju temperamentnost – što zajedno s njegovim ostalim znanstvenim i stručnim radom – nanovo očituje njegovu originalnu osobnost i trajnu vrijednost (zbornik Az grišni diak Branko pridivkom Fučić, Malinska – Rijeka – Zagreb, 2011., 759-770). U Fučićevu čast nacrtan je veliki grafit na Podmurvicama u Rijeci (grafiteri Luka Krivičić i Edi Gustin-Maska, Baltazargrad, okupljeni oko Riječke enciklopedije Fluminensia), održani su znanstveni skupovi i objavljeni zbornici radova, a jedna ulica u Malinskoj nosi njegovo ime. Prema svjedočanstvu fra Anđelka Badurine, njih su dvojica kao prijatelji i istraživači imali svoj grb: štit razdijeljen u četiri polja, u dva gornja bila su glagoljska slova »g« (grafiti) i »S« (sveci), a u donjim poljima pršut i bukaleta. Svojim prinosima i ostvarenjima Fučić zauzima mjesto najznačajnijeg hrvatskog crkvenog heraldičar u drugoj. pol. 20. stoljeća. Branko Fučić preminuo je 31. siječnja 1999. godine u Rijeci. Prema prije izrečenoj želji pokopan je na starom groblju Sv. Apolinara u dubašljanskom polju na otoku Krku. O životu i djelu B. Fučić v. ***Fučić, Branko, u: Hrvatski biografski leksikon 4, ur. Trpimir Macan, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1998., s. v. ; S. Dobroslava Mlakić, Družba sestara Presvetog Srca Isusova. Povijesni pregled (1899. – 1999.), Zagreb – Rijeka: Družba sestara Presvetog Srca Isusova, 1999., 483, 512 ; Josip Žgaljić, Branko Fučić. Od Dubašnice do Dubašnice, Rijeka: Glosa d.o.o. Rijeka i Istarsko književno društvo ''Juraj Dobrila'' Pazin, 2001. ; Slova na dar Branku Fučiću (zbornik radova), ur. Josip Bratulić, Rijeka: Ex libris (Biblioteka Terra incognita), 2009. ; „Az grišni diak Branko pridivkom Fučić” – Radovi međunarodnoga znanstvenog skupa o životu i djelu akademika Branka Fučića (1920. – 1999.) / “I, the Errant Pupil Branko, Surnamed Fučić” – Conference Papers from the International Scholarly Seminar on the Life and Work of Academician Branko Fučić (1920-1999), priredio / edited by Tomislav Galović, Malinska – Rijeka – Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Institut za povijest umjetnosti, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Staroslavenski institut, Sveučilišna knjižnica Rijeka, Općina Malinska-Dubašnica, 2011. ; Tomislav Galović, Grb i zastava Dubašnice na otoku Krku: heraldički prikazi i pozadina nastanka / The Coat of Arms and the Flag of Dubašnica on the Island of Krk: a Heraldic Review and Background, Grb i zastava – Glasnik Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva VIII (svibanj 2014) 15: 13-14.

Lexicon of Croatian Heraldry – Croatian Heraldists (7): Branko Fučić (1920–1999)

nije evidentirano