hrvatski

Etnički identiteti u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj – materijalni i pisani izvori

Polazeći od viđenja etničkih skupina kao kulturno pripisanih identitetskih skupina temeljenih na izražavanju stvarne ili pretpostavljene zajedničke kulture i podrijetla, u disertaciji se razmatra problematika etničkih i drugih identiteta na području ranosrednjovjekovne Hrvatske. Težište je na proučavanju uloge materijalne kulture u stvaranju, održavanju i komuniciranju identiteta te je stoga kao osnovno polazište primijenjen kontekstualni pristup tumačenju arheoloških nalaza. Vremenski je fokus usmjeren prije svega na 9. stoljeće, kada se u pisanim izvorima javljaju prvi ranosrednjovjekovni etnonimi na području nekadašnje rimske provincije Dalmacije. Uzevši u obzir dostupne pisane izvore i arheološke nalaze pokazano je da je na početku ranoga srednjeg vijeka najvjerojatnije bilo doseoba novoga stanovništva prema istočnoj jadranskoj obali, međutim njihovo identificiranje s određenim etničkim skupinama nužno ostaje otvorenim. Tijekom većeg dijela 8. stoljeća društvena slika je relativno ujednačena i jednostavna. Zbog odsutstva pokazatelja trajnije i veće društvene stratifkacije, za proučavanje i objašnjavanje toga perioda prikladnim se čini model koji pretpostavlja postojanje manjih zajednica s uglednicima (big-men) na čelu. U tome svjetlu provedena je i analiza geneze i razvoja pojma "starohrvatski" te koncepta "starohrvatske" arheološke kulture, koji su se pokazali višestruko problematičnima. Do snažnije integracije društva dolazi u posljednjoj četvrtini 8. stoljeća, sa širenjem franačke vlasti u susjednim krajevima. Tada se formira nova elita u dalmatinskome zaleđu, čiji je identitet u mnogočemu oslonjen na karolinške modele. Pojedini segmenti identitetskog diskursa očituju se u grobnim nalazima, kroz višestruku simboliku prilaganja oružja i drugih predmeta kao simbola statusa, moći i pripadnosti. Kao prvi poznati uži skupni identitet javljaju se Guduščani, koje nešto kasnije kao dominantna Francima odana skupina zamijenjuju Hrvati. Ranosrednjovjekovna Hrvatska Kneževina također se razvija u ovisnosti o Francima i po uzoru na njih u mnogim segmentima. U tome periodu, tijekom druge trećine 9. stoljeća i dalje, običaj prilaganja predmeta u grobove postepeno nestaje, no isticanje identiteta očituje se u gradnji i opremanju crkava. Kako su na nemalom broju trabeacija oltarnih ograda sačuvani spomeni vladara i njihovih župana, uklanjanje ranijih instalacija može se u određenim slučajevima tumačiti kao namjerno uklanjanje spomena i sjećanja na prethodnika te pokazivanja vlastite nadmoći. Uz vladarska imena i titule ponekad dolaze i etničke oznake, koje se k tome javljaju na prilično uskom prostoru, pa se u postavljanju crkvenog namještaja s takvim natpisma može vidjeti i svjesno komuniciranje prevladavajućeg etničkog identiteta, hrvatskoga.

etnicitet ; identitet ; etnogeneza ; rani srednji vijek ; Hrvatska ; materijalna kultura ; oružje ; predromanika ; crkveni namještaj

nije evidentirano