hrvatski

Novi prinosi tacitizmu i makijavelizmu u političkoj i vojnoj teoriji Nikole Zrinskog VII.

Nikola Zrinski VII. je stekao odličnu visokoškolsku naobrazbu iz humanističkih i retoričkih znanosti te je vladao s čak pet jezika čime je imao nužne preduvjete za praćenje raznovrsne literature vojnog, političkog, književnog i inih sadržaja. Na studijskom putu italskim poluotokom, svojim djelima ga je oduševio Niccolò Machiavelli, a istog će potom kroz dugi niz godina studirati i preko djela drugih autora. Zrinski je pod Machiavellijevim utjecajem pozornost obratio na djela Kornelija Tacita, povjesničara staroga Rima. Pritom Zrinski nije postao njihov bespogovorni apologet, o čemu nam svjedoči činjenica da su u njegovoj knjižnici nađena i mnoga djela koja su bila protiv učenja i jednog i drugog. Zrinski je od obojice usvojio metodu, od Tacita i stil pisanja, a kretao se u ideološkom polju apsolutizma do srži kao tacitist. Nikola Zrinski VII. bio je pobornik 'državnog rezona' koji je blizak originalnom Machiavellijevom učenju. Prilikom pisanja svojih centurija najviše je koristio 'precettisticu' te je bio naklonjen 'brevitasu' i 'compendiumu' čime je slijedio tacitistički stilski ideal. Kao samostalni mislilac nastavio je tadašnje političke i literarne tradicije. U njegovoj knjižnici prisutna su djela svih dotadašnjih ideoloških i političkih smjerova, a originalnost promišljanja Zrinskog ogleda se i u proširenom popisu tema i pisaca koje je proučavao. Saznanja je pokušao sjediniti s iskustvima svoje teške stvarnosti te uobličiti u praktična promišljanja koja su mogla ponuditi spas domovini. Machiavelli je promišljao cijeli niz tema koje su bile životno važne Nikoli Zrinskome VII. Riječ je o inovacijama starih poredaka novim metodama, novim sredstvima političkog umijeća. Neke od njih su: stvaranje narodne vojske, novi vladar kao reformator državnog poretka u smjeru građanskog društva, potrebni kredibilitet i legitimitet za promjene, teškoće i stvaranju novog poretka, prednosti apsolutne i feudalne monarhije, vladanje u interesu podanika, vlast kao sredstvo - a ne cilj, odjeljivanje morala pojedinaca od morala zajednice (raison d'etat), novi vladar koji može opstati samo kao ustavni vladar te cijeli niz drugih važnih pitanja. Portugalska iskustva pri odvajanju od Španjolske bila su Zrinskome jasan putokaz i poticaj u razmišljanju i pripremanju za eventualni povoljni trenutak kada bi moglo doći do stvaranja neovisne Ugarske. Svoja je konkretna politička promišljanja iznio u svom djelu 'Razmišljanja o životu kralja Matije' pozvavši se na novoga portugalskoga kralja. Zagovarao je stvaranje narodne vojske čime je prije svega želio istaći potrebu da hrvatski i ugarski vojnici sami ili svakako u respektabilnom udjelu sudjeluju u oslobađanju svojih zemalja. Za razliku od drugih onodobnih ugarskih političara, Zrinski nije postupao od jedne do druge prilike po nahođenju prema promjenjivim okolnostima (fortuna), već je jedino njegova politika bila teoretski zasnovana i usmjerena prema 'nacionalnom apsolutizmu'. Zrinski je proučavajući Machiavellija mogao lako uočiti da je ovaj želio izgraditi sustav utemeljen na političkoj slobodi te je dao prednost vladavini pomoću naroda. Stoga i nije bio za stalešku državu, nego za apsolutnu monarhiju.

Nikola Zrinski VII.; Kornelije Tacit; tacitizam; Niccolò Machiavelli; makijavelizam.

nije evidentirano