hrvatski

Upravni i neupravni govor u hrvatskoj i makedonskoj redakciji crkvenoslavenskoga jezika

U članku se razmatraju svojstva upravnoga i neupravnoga govora u hrvatskoj i makedonskoj redakciji crkvenoslavenskoga jezika koja su važna za njegovo tipološko smještanje, a mogu se uporabiti i kao mjerila za međusobno razlučivanje upravnoga i neupravnoga govora u konkretnim slučajevima, što je često sporno u jeziku koji je posvjedočen samo u pisanom obliku. Pokazalo se da crkvenoslavenski jezik ima kontinuum u navođenju tuđega govora. Osim upravnoga i neupravnoga govora postoje i prijelazni stupnjevi (poluupravni govor) koji imaju neka svojstva upravnoga, a druga neupravnoga govora. Kao i u drugim jezicima, glavno je razlikovno obilježje neupravnoga govora prilagodba lica trenutnomu govorniku. Upravni se govor od neupravnoga može razlučiti samo ako su aktanti u navodu koreferentni s aktantima u uvodu. Autori navode pravila koja to omogućuju. Upravni se i neupravni govor mogu katkad razlučiti i na temelju glagolskih oblika. Kondicional, infinitiv ili participske konstrukcije u navodu upućuju na to da je riječ o neupravnome govoru. Imperativ, vokativ, uzvici i predstavljačke čestice se i ovo svojstvo su upravnoga govora. Upitne rečenice mogu biti i upravni i neupravni govor, ali pogodbeni veznik aĉe u neizravnim pitanjima obično je znak neupravnoga govora. U crkvenoslavenskome i upravni i neupravni govor mogu biti diskontinuirani. Upravni se govor može pojavljivati i iza i ispred uvodnika. Kada se pojavljuje ispred uvodnika, predikat u uvodu obično prethodi subjektu. Hrvatska i makedonska redakcija međusobno se sustavno razlikuju time da se u hrvatskome crkvenoslavenskome kao recitativni veznik ne pojavljuje samo jako, već i da, što je posljedica utjecaja govornoga jezika.

crkvenoslavenski jezik, hrvatska redakcija, makedonska redakcija, upravni govor, neupravni govor, poluupravni govor

nije evidentirano