hrvatski

Recepcija djela Nadežde Petrović u hrvatskoj likovnoj kritici

Iako je Nadežda Petrović samo jednom izlagala u Hrvatskoj, i to tri slike na skupnoj izložbi Društva „Medulić” u Zagrebu 1910. godine, uočena je važnost nekih tekstova hrvatskih likovnih kritičara u ukupnoj kritičkoj recepciji njezina djela. Unatoč činjenici da najveći broj autora u svojim prikazima izložbi na kojima je izlagala s hrvatskim umjetnicima, Nadeždino ime i djelo potpuno prešućuje ili samo nabraja kao statističku činjenicu, u izdvojena četiri teksta (anonimnoga autora iz Obzora, Antuna Gustava Matoša, Dimitrija Mitrinovića i Jerolima Miše) implicitno je prisutno razumijevanje njezina djela. Svaki od ovih kritičara, unatoč vlastitim impresionističkim polazištima, uočava upravo ekspresionističke progresivne značajke njezina djela, ali i snagu njezina izraza. U radu se recepcija razmatra i iz rodnoga rakursa: uočeno je da kritičari u čijim interpretacijama dominiraju patrijarhalne teze (Kosta Strajnić, Matoš, Miše), pri tumačenju Nadeždina djela napuštaju konvencionalni ključ muškoga tumačenja ženskoga djela. Razlog tomu traži se u njezinome, za tadašnje pojmove „muškom“, političkom i socijalnom angažmanu, „muškoj” slikarskoj profesiji i odlasku na front, ali i ne manje važnoj, u tadašnje vrijeme za ženu neočekivanoj sigurnosti, snazi i hrabrosti likovnoga izraza. Ukratko će se rekapitulirati i poslijeratna recepcija Nadeždina djela, s osobitim naglaskom na tekstove progresivnih kritičara: Miće Bašičevića i Radoslava Putara.

Nadežda Petrović, hrvatska likovna kritika, moderno slikarstvo, impresionizam, ekspresionizam, Antun Gustav Matoš

nije evidentirano