hrvatski

Ovisnost djelotvornosti i trajnosti korozijske zaštite o načinu nanošenja zaštitnog sloja masne kiseline

Morska voda je korozivan medij koji agresivno djeluje na metalne konstrukcije. Metali se mogu štititi inhibitorima korozije, ali oni su često ekološki neprihvatljivi. Zato se javlja potreba za razvojem novih ekološki prihvatljivih metoda zaštite. Veliki potencijal ima modifikacija metalnih površina tankim, uređenim filmovima dugolančanih organskih kiselina, tzv. samoorganizirajućim monoslojevima. Oni istovremeno djeluju kao nanopremazi, stvarajući barijeru između metala i agresivnog medija, i kao inhibitori korozije. Formiranje monoslojeva najčešće se provodi metodom uranjanja (dip- coating), međutim, ova metoda relativno dugo traje, njome se troše veće količine radnih otopina i nije uvijek praktična za tehnološku primjenu. Glavni cilj ovog rada je ispitati mogućnost zaštite legure bakra i nikla filmom stearinske kiseline pripremljenim različitim metodama: metodom uranjanja, prskanja i elektrokemijskom metodom. Ispitivanja zaštitnih svojstava dobivenih filmova provedena su u umjetnoj morskoj vodi elektrokemijskim polarizacijskim metodama te elektrokemijskom impedancijskom spektroskopijom, dok je analiza površine provedena metodom mjerenja kontaktnog kuta (hidrofobnost površine) i Fourier transformacijskom infracrvenom spektroskopijom (FTIR), kojom je utvrđena uređenost sloja stearinske kiseline.

samoorganizirajući monoslojevi organskih kiselina ; elektrokemijska ispitivanja

nije evidentirano