hrvatski

Branko Kincl

U novijoj hrvatskoj arhitekturi teško je izdvojiti autorsku osobnost takve svestranosti, uzorne produktivnosti i visokih kreativnih dometa kakvu nalazimo u opusu akademika Branka Kincla. Arhitekt koji je u jednakoj mjeri i urbanist, projektant novoga koji je u povijesnome gradu i senzibilni konzervator, praktičar koji se referira na uvjerljivi osobni teorijski i znanstveni opus te umjetnik koji je u arhitektonskoj struci u nas bio pionir primjene kompjutora i sofisticiranih tehnologija... Formativni okvir: školovanje i utjecaji – Arhitekt Branko Kincl (3. travnja 1938) rođen je i odrastao u Zagrebu, gdje je završio sve stupnjeve formalne naobrazbe. Maturirao je na IV gimnaziji (1958), iste je godine upisao studij arhitekture na onodobnome Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu, gdje je kao istaknuti student diplomirao u klasi prof. Vladimira Turine (1964). U posve osobnom vrednovanju Kincl ističe da je najsnažniji trag na njegovo poimanje arhitekture u mladim godinama ostavio profesor Drago Galić, a kasnije profesor Neven Šegvić. Nakon diplome Kincl se odlučio za atelijersko usavršavanje kod Vjenceslava Richtera (1964/65), gdje se iz prve ruke upoznao s iskustvima Exata 51 i Novih tendencija, a toj će se umjetničkoj paradigmi u svojim projektima kasnije često vraćati. Poslijediplomsku edukaciju obavit će nešto kasnije, nakon zaposlenja u Urbanističkom zavodu grada Zagreba, kada uz redoviti posao pohađa Državnu majstorsku radionicu (1966 – 1969) koju je vodio akademik Drago Galić. Znanstveno usavršavanje omogućio mu je magistarski studij Urbanizam i prostorno planiranje na Arhitektonskom fakultetu (1978 – 1980) koji upisuje kao već etablirani urbanist iz prakse, ali s korpusom novih tema posvećenih stanovanju, što će kasnije biti najdominantniji dio njegova projektantskog opusa i okosnica profesorske karijere. Branko Kincl je tijekom pedesetgodišnjeg djelovanja kontinuirano odlazio i na studijska putovanja u inozemstvo, poglavito na ključna američka sveučilišta poput Berkeleya, MIT-a, Columbije, Washingtona, Baltimorea, ali i u projektantske tvrtke (npr. SOM) te u urbanističke urede diljem Europe (Njemačka, Nizozemska) i drugdje u svijetu (Brazil, Argentina, Japan, Singapur, Hong Kong, Tajland). Periodizacijski okvir. – Djelovanje Branka Kincla može se promatrati u nekoliko faza razvoja stručnoga curriculuma različitih po stručnim interesima i zadacima, ali i po mjestu zaposlenja: 1) razdoblje rada u urbanističkim institucijama (1965 – 1977), Urbanističkom zavodu grada Zagreba gdje je sudjelovao u izradi ili je vodio elaboraciju 12 važnijih planova, poput GUP-a i DUP-a središnjeg prostora Zagreba te potom u Urbanističkom institutu Hrvatske ; 2) razdoblje bavljenja stambenom arhitekturom (1977 – 1987) od vremena kada je prešao na Arhitektonski fakultet, isprva kao projektant stambenih zgrada, a potom i kao nastavnik na kolegijima stanovanja ; 3) razdoblje kompleksnih projekata javnih i društvenih sklopova (1987 – 2008) s razvojem novih oblika IT nastave, ljetnih škola i diplomskih i postdiplomskih mentorstava ; 4) razdoblje kapitalnih projektantskih zadataka (od 2008. do danas) kada nakon umirovljenja na Fakultetu Kincl nastavlja djelovanje u vlastitom projektnom uredu. Tipološki okvir. – Kinclov je projektantski opus golemoga problemskog opsega i nevjerojatne brojnosti, s obzirom da je uz 53 realizacije i 63 natječaja (s 20 osvojenih nagrada) ostavio i korpus od još barem 150 neizvedenih projekata, studija i planova. Kao projektant okušao se u gotovo svim arhitektonskim zadaćama i vrstama zgrada – od urbanizma i stanovanja (što su imanentne odrednice njegova djelovanja), do zdravstva, turističko-ugostiteljskih tema, industrije, sporta, odgojno-obrazovnih ustanova, sakralnih, sepulkralnih i memorijalnih tema, poslovnih i trgovačkih sklopova, prometnih i infrastrukturnih sustava, interijera, bavljenja baštinom... do mostova, koje je kao uopće jedini naš arhitekat projektirao. Ipak, najdominantniji dio Kinclova opusa predstavlja stambena arhitektura, pa je u toj domeni realizirao gotovo 2/3 svih svojih izvedbi – čak 34 građevine (od stambenih interijera i obiteljskih kuća, do višestambenih zgrada, interpolacija, urbanih sklopova, stambenih tornjeva...). Prostorni okvir. – Branka Kincla doživljavamo primarno kao zagrebačkog arhitekta što on i jest – i po svome nezaobilaznome urbanističkom djelovanju, i po arhitektonskim realizacijama, među kojima je od 53 izvedena djela samo 8 nastalo u drugim hrvatskim gradovima (s iznimkom poslovnih akvizicija za TDR u Osijeku i Kanfanaru, to su manje eksponirani efemerni primjeri kuća za odmor). Međutim, 'zemljopis' Kinclova kreativnog djelovanja ipak je puno obuhvatnijih koordinata od samog Zagreba, pa se čak 65 njegovih 'eksternih' djela (natječaja, projekata, studija i spomenutih realizacija) veže uz još 45 lokaliteta (od toga 8 u inozemstvu)! Sudionici u procesu stvaranja. – Uz brojne koautore kojih je tijekom Kinclova djelovanja bilo oko 50 (uz još barem 250 mladih suradnika i stažista koji su tijekom pola stoljeća radili u njegovoj grupi), najdužu je i najplodniju koautorsku relaciju Kincl ostvario s profesorom Nikolom Filipovićem. S njim dijeli mnoge etape projektantskoga puta, počevši od prvih natječaja sredinom 60-ih do novijeg vremena (zajednički potpisuju 37 radova – 25 natječaja i 12 projekata). No, simptomatično je da unatoč toj bliskoj i plodnoj suradnji Kincl i Filipović imaju samo jednu zajedničku realizaciju – djelomično izvedenu rekonstrukciju stadiona Maksimir! U istraživačkom segmentu te u osmišljavanju inovativne nastave uz primjenu kompjutera i virtualnih tehnologija Kincl najviše surađuje s Alenkom Delić. Pedagoško djelovanje. – Nastavnik na Arhitektonskom fakultetu Kincl postaje 1979. preuzevši Stambene zgrade I i vježbovne kolegije Arhitektonsko projektiranje III, IV, V , a kasnije i Stambene zgrade III (od 1995), Integralni rad (od 1994) i diplomsku 'klasu' (od 1996). Projektiranje je predavao i na Studiju više spreme (1979 – 1986) te na Studiju dizajna (1989 – 1995) ; utemeljio je izborni kolegij Virtualnost u stambenoj arhitekturi (2002) i istraživački predmet 'Stanovanje - strategije i urbane matrice, istraživanje kroz projekt' na doktorskom studiju (2007). Kruna njegova pedagoškog djelovanja je Međunarodna ljetna škola arhitekture Motovun (vodio ju je 1987 – 2000) u okviru koje su nastali i neki od njegovih najkreativnijih projekata. Znanstveno djelovanje. – Nakon prve objave (1973) Kinclov se publicistički opus razvio do 67 radova različite žanrovske profilacije – od kratkih komentara, prezentacija vlastitih zgrada i projekata, eseja i stručnih članaka, predgovora knjigama, brojnih simpozijskih priopćenja objavljenih u zbornicima, znanstvenih članaka... do autorskih knjiga (npr. Zagreb – Trnje urbanistički projekt Zone centra Njivice, 1980). Na Arhitektonskom fakultetu i kasnije pri HAZU sudjelovao je u istraživanjima ili je vodio nekoliko znanstvenih projekata. S posve zrelim istraživačkim iskustvom Kincl je na ocjenu predao radnu verziju doktorske disertacije Prilog istraživanju arhitektonskih elemenata i oblika tipologije višestambenih zgrada u rekonstrukciji i izgradnji grada – na primjeru Zagreba (1996), no brojni izazovi i novi zadaci nisu mu ostavili dovoljno vremena da taj korak i formalno okonča. Odlike arhitektonskoga prosedea. – Jedna od bitnih odrednica Kinclova djelovanja dugotrajnost je i kontinuitet djelovanja koje se proteglo na više od pola stoljeća (počevši od prvog natječaja iz 1964), a s dojmljivom stvaralačkom vitalnošću još uvijek traje! Specifičnost njegova stručnog pristupa jest i brisanje razlika između urbanizma i arhitekture, što je posljedica Kinclovih 'dviju karijera' – egzaktne i racionalne urbanističke u mlađim formativnim godinama te kasnije projektantske, prožete finim arhitektonskim artizmom. Međutim, u podlozi svakoga njegovog projekta nazire se seriozni istraživački postupak što redovito prethodi kontroliranoj likovnoj gesti. Kinclovo je djelovanje uvijek bilo inovativno i na određeni način prvo u našem okruženju, bilo da je riječ o metodološkim pomacima u urbanističkom planiranju, ili pak o funkcionalnom te osobito konstruktivno- tehnološkom inauguriranju novih projektantskih matrica oslonjenih na aktualne svjetske trendove. Kinclova arhitektura oblikovnim vokabularom potvrđuje ključne postulate estetizirane kasne moderne, iako se (kada je tome bilo vrijeme) poigrao i trendovskim formama postmoderne. Takav se rukopis više u detaljima negoli u cjelini kompozicije očitava tek na znamenitoj stambenoj zgradi u Petrovoj ulici i možda na stambenom tornju u Klaki. Među prvima u našoj sredini napravio je iskorak prema manifestnoj high-tech arhitekturi i visokotehnološkim sustavima gradnje primijenjenim na poslovno-proizvodnim sklopovima TDR-a u Osijeku i Kanfanaru, dok su u oblikovnome pogledu i ti objekti hommage moderni i apstrakciji koju autor, kako sam ističe, nalazi u matricama Bauhausa, ruskih konstruktivista, Exata 51 i Novih tendencija. Paradigmatska djela. – U valorizaciji Kinclova opusa već postoje objekti koji se izdvajaju svojom antologijskom vrijednošću i dobrom recepcijom u struci poput spomenute stambene zgrade u zagrebačkoj Petrovoj ulici i interpolacija u Ul. Republike Austije 5-7-9 (Godišnja nagrada Vladimir Nazor, 1983), Doma zdravlja 'Centar' (Nagrada 26. zagrebačkog salona, 1991), Distribucijskog centra TDR-a u Osijeku (Nagrada Grada Zagreba, 2002). Svoje bi mjesto među 'top ' Kinclovim realizacijama trebale naći i one koje su prepoznate u inozemstvu poput Teniskog centra na Tuškancu nagrađenog s IOC/IAKS Award u Kölnu (2001) te zgrade za znanstvene novake na Borovju nagrađene s Premio internationale Dedalo Minosse u Vicenzi (2001). Istu je Dedalo Minosse nagradu desetak godina kasnije dobio i za kompleks tvornice TDR-a u Kanfanaru (2011) koji bih osobno pozicionirao na sam vrh Kinclovih realizacija kao nesumnjivo remek- djelo novije hrvatske arhitekture! U toj su vrijednosnoj skupini i ingeniozno projektirana, nažalost neizvedena, natječajna rješenja za 'Arenu Zagreb' i 'Stadion Kajzerica' te za 'Ban centar'. Valja se prisjetiti i Kinclovih urbanističkih planova, među kojima se kompleksnošću i metodološkom originalnošću izdvajaju njegove dionice GUP-a grada Zagreba (1971), paradigmatski DUP Centra Zagreba (1971 – 1974) te UP Zone centra Njivica (1976-1978). Među slobodnim studijama zapaženo je Kinclovo prometno promišljanje zagrebačke Sjeverne tangente (2006) i pomalo futuristički koncept podmorskog tunela Savudrija – Grado (1996). Nagrade, priznanja i počasti. – Za svoj rad akademik Branko Kincl dobio je niz priznanja koja su i formalna potvrda visoke arhitektonske razine njegovih kreacija i etičnoga djelovanja u struci. Uz 20 nagrada i otkupa na arhitektonskim natječajima te uz spomenute nagrade za pojedine realizacije, laureat je i slijedećih javnih te strukovnih počasti: Priznanja Urbanističkog zavoda Grada Zagreba (1987), Spomen-medalje Sveučilišta u Zagrebu (2008), Nagrade Viktor Kovačić za životno djelo (2012), Zahvalnice Arhitektonskog fakulteta (2013), Počasnog članstva u DAZ-u (2013), Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2017)... Ipak, kao najviše priznanje u sveukupnoj karijeri Branka Kincla izdvaja se izbor za člana HAZU – isprva za suradnika (1992), a potom i za redovitog člana Akademije (2006). Za njegovo inovativno nastavno djelovanje u svojstvu dugogodišnjeg profesora Arhitektonskog fakulteta Senat Sveučilišta u Zagrebu dodijelio mu je počasni naslov professora emeritusa (2012.). O pozitivnom prijamu Kinclova djela i među arhitektima, i u široj javnosti, svjedoči više od 100 afirmativnih kritičkih tekstova objavljenih u stručnoj i znanstvenoj periodici, knjigama i katalozima, dijelom i u inozemstvu. *** Akademik Branko Kincl stvaralačka je osobnost visokih umjetničkih, znanstvenih i pedagoških dometa, što mu je već osiguralo istaknuto mjesto 'klasika' u galeriji korifeja suvremene hrvatske arhitekture. Njegov stvaralački put, međutim, nije dovršen jer nakon realizacija najvećeg (a možda i najvažnijega) arhitektonskog djela – novog terminala Zračne luke Zagreb, koji potpisuje s akademikom Velimirom Neidhardtom i prof. Jurom Radićem (2017.), u tijeku mu je projektiranje i izvedba velikog kompleksa "Airport City", Zagreb.

Branko Kincl ; opus arhitekta ; monografija arhitekta ; suvremena hrvatska arhitektura

Knjigu potpisuje pet autora koji su obradili različite aspekte opusa arhitekta Branka Kincla: Zlatko Karač (ukupnost opusa), Alen Žunić (teorijski i znanstveni opus), Iva Körbler (odabrana djela), Hela Vukadin-Doronjga (sportska arhitektura), Toni Bešlić (stambena arhitektura). No, autorski su prilozi međusobno komplementarni, pa je ispreplitanje tema i širi pogled na slojeve Kinclova opusa karakteristika svih tekstova.