hrvatski

„Ulaz nije ulazak, a red nije redak“: telementacija fiksiranim kodom i druge jezične ideologije hrvatskog preskriptivizma

Profesionalno i laičko jezično savjetodavljenje (Pranjković 2010) posve je proširena i normalizirana praksa koja u Hrvatskoj i u drugim zemljama stvara i održava stanje shizoglosije (Haugen 1962) i jezične samomržnje (Giles i Niedzielski 1999). Teorijski opis standardnog dijalekta i savjeti koji se desetljećima promoviraju kao navodno znanstveni, objektivni i neutralni zapravo su (a) manifestacija pojedinih jezičnih ideologija (naizgled zdravorazumskih stavova i vjerovanja o jeziku i jezicima ; Kroskrity 2004, Blommaert 2005) i (b) rezultat zanemarivanja znanstvenih objašnjenja jezičnih pojava. Ovaj se rad bavi analizom profesionalnih jezičnih savjeta u hrvatskim jezičnim savjetnicima te na nacionalnoj televiziji i radiju. Savjeti se podvrgavaju (1) kritičkoj analizi diskursa i ideologija (Fairclough 2015, Verschueren 2012, van Dijk 2015) i (2) lingvističkoj analizi preskribirane i proskribirane jezične građe. Rezultati ukazuju na prisutnost znatnog broja jezičnih ideologija vezanih za odnos standardnog dijalekta s nestandardnima te na velik broj neznanstvenih analiza jezičnih struktura. Profesionalne jezične ideologije u hrvatskoj javnoj sferi uključuju (1) ideologiju standardnog jezika (Milroy 2001), (2) ideologiju stalne upotrebe standardnog dijalekta, (3) ideologiju razdvojenih kodova, (4) ideologiju purizma, (5) etimološku zabludu, (6) ideologiju razdvojenih doslovnih i metaforičkih značenja, (7) ideologiju nevidljivih dijalekata, (8) ideologiju suvišnih riječi i značenja, (9) ideologiju nulte redundancije, (10) ideologiju češkog i klasičnih jezika (grčki i latinski) te (11) ideologiju telementacije fiksiranim kodom (Harris 2003). Drugim riječima, hrvatski se jezik prikazuje kao statičan i izjednačava sa standardnim dijalektom, čija se stalna upotreba zagovara bez obzira na kontekst. Hrvatski se prikazuje kao kao teorijski i praktično razdvojen od drugih jezika, a purizam se promovira kao znanstveno utemeljen pogled. Etimološka i (percipirano) starija značenja smatraju se boljima od (percipirano) novijih, a metaforička proširenja doslovnih značenja navode se kao nepravilna. Dijalekti bliski standardnom ne percipiraju se kao dijalekti nego kao iskrivljene, nelegitimne verzije standarda, a drugi nestandardni dijalekti smatraju se validnima ukoliko se ne koriste u javnoj sferi. Svakodnevni leksički elementi i značenja percipiraju se kao psiholingvističko opterećenje, a uobičajena jezična redundancija smatra se realnim komunikacijskim problemom. Jezična građa koja potječe iz češkog, grčkog i latinskog doživljava se kao manja ili beznačajna prijetnja ili čak kao poželjna, za razliku od građe iz engleskog i drugih jezika. Potpuno normirano uparivanje oblika i njihovih značenja smatra se potrebnim radi sprečavanja komunikacijskog kaosa, pri čemu se sasvim zanemaruju inferencijske sposobnosti svakog govornika svakog prirodnog jezika. Ponudit će se i klasifikacija kritiziranih nestandardnih elemenata po različitim kriterijima. Svi navedeni rezultati pokazuju da način na koji profesionalni preskriptivisti široj javnosti prikazuju jezičnu problematiku uvelike pogoduje promoviranju neznanstvenih pogleda, nerazlikovanju jezičnih činjenica od jezičnih stavova te održanju shizoglosije, kolektivne jezične nesigurnosti i jezične samomržnje. Budući da zanemarivanje rezultata općelingvističkih, sociolingvističkih i kognitivnolingvističkih istraživanja ne može voditi održivom jezičnom planiranju, smatramo da je potrebna racionalnija debata o hrvatskom standardnom i nestandardnom jeziku, imajući na umu znanstvene spoznaje o jeziku te osvješćujući vlastite i tuđe ideološke pozicije i stavove.

hrvatski standardni dijalekt ; jezične ideologije ; preskriptivizam

nije evidentirano