engleski

The Sarnian diocese (Sarniensis Ecclesia)

The Sarnian diocese is known only for its priest Vitalis (Vitalis presbyter), the last cosignatory of the acts of the Salonitan Church Synod, on the 15th of July 530 presided over by the Salonitan archbishop Honorius II (528-547). In the document known under the name “Historia Salonitana Maior”, whose oldest manuscript version – from the Sacred Congregation for the Propagation of the Faith (Sacra Congregatio de Propaganda Fide) – is attributed to the cultural circle of the Krbava-Modruš bishop Šimun Kožičić Benja (1509-1536), it was recorded in the above form.

The Roman Province of Dalmatia; The Sarnian diocese (Sarniensis Ecclesia); priest Vitalis (Vitalis presbyter); the Diocese of Senia (Ecclesia Seniensis); the Diocese of Krk (Dioecesis Veglensis)

Sarnienska dijeceza (Sarniensis ecclesia) je poznata samo po svećeniku Vitalu (Vitalis presbyter), posljednjem potpisniku akata metropolitanskog sabora održanog 15. srpnja 530. g. u Saloni pod predsjedanjem salonitanskog nadbiskupa Honorija II. (528.-547.). U spisu poznatom pod imenom „Historia Salonitana Maior“, čiji se najstariji rukopis – onaj iz Kongregacije za širenje vjere (Congregatio de propaganda Fide) – pripisuje kulturnom krugu krbavsko-modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje (1460.-1536.), zabilježena je u spomenutoj formi. Zapravo se radi o Senijskoj biskupiji (Seniensis ecclesia), čiji je apelativ zabilježen diftongom ae (Saeniensis), koji je prepisivanjem tijekom srednjeg vijeka preoblikovan u vrlo sličnu kurzivnu slovnu kombinaciju ar. Na taj je način nastao novi crkveni subjekt - Sarnienska dijeceza te prekinuta Vitalova veza s njegovom stvarnom biskupijom. Sarnienskom biskupijom usputno se pozabavilo nekoliko autora, koji su je dovodili u vezu s putnom postajom Sarute s magistralne ceste Salona – Servitium ucrtanom na „Tabuli Peutingeriani“, odnosno postajom Sarnade s magistralne ceste Sirmium – Salona ubilježenom na Antoninovom „I