hrvatski

Procjena omjera kopolimerizacijske reaktivnosti na temelju terminalnog modela Mayo i Lewisa

Terminalni model Mayo i Lewisa najcesce je primjenjivani model za opis radikalske kopolimerizacije vinilnih monomera. Osnovna jednadzba tog modela polazi od kopolimerizacijske jednadzbe, a parametri tog modela dobro su poznati omjeri kopolimerizacijske reaktivnosti, r1 i r2. Poznavanje tih parametara je preduvjet uspjesnom modeliranju reakcije kopolimerizacije s ciljem dobivanja zeljenih svojstava polimernih tvari. Omjeri kopolimerizacijske reaktivnosti u pravilu se odredjuju na temelju niza sarznih kopolimerizacijskih eksperimenata kod kojih se odredjuje ovisnost sastava kopolimera, F1, o pocetnom sastavu smjese monomera, f1. Eksperimentalni podaci ukljucuju pored F1 i f1 i ukupne masene konverzije monomera, X. Na temelju istog niza eksperimentalnih podataka, te istog modela (Mayo i Lewis) moguce je dobiti razlicite vrijednosti procjena omjera kopolimerizacijske reaktivnosti, r1 i r2, razlicitim nacinima prikaza kopolimerizacijske jednadzbe te razlicitim numerickim postupcima obrade eksperimentalnih podataka. U ovom radu prikazani su razliciti postupci: postupak Finemana i Rossa, postupak Tidwella i Mortimera, te po dva razlicita postupka Kelena i Tüdósa te Hagiopola i suradnika koji se primjenjuju za niske, odnosno visoke konverzije monomera. Postupci ce biti ilustrirani rezultatima obrade eksperimentalnih podataka za nekoliko vinilnih kopolimerizacija. Osim toga, bit ce prikazan i racunalni program, izradjen u programskom jeziku "Visual Basic", koji umnogome olaksava i pojednostavljuje postupak procjene omjera kopolimerizacijske reaktivnosti.

nije evidentirano

nije evidentirano