hrvatski

Metrijske karakteristike neinvazivnih biomarkera pri procjeni hidriranosti organizma kod vrhunskih boksača juniora

Natjecatelji u olimpijskim, ali i srodnim borilačkim sportovima nastoje naglim i nekontroliranim smanjenjem tjelesne mase doseći nižu težinsku kategoriju i ostvariti natjecateljsku prednost. Najčešće, smanjenje ukupne tjelesne mase ostvaruje se na račun dinamičnoga smanjenja volumena izvanstanične tekućine. Takva praksa dovodi organizam u stanje akutne dehidracije koja pritom može izazvati brojne zdravstvene komplikacije, uključujući i smrt mladih sportaša. Stoga se važnost problematike mjerenja stupnja hidriranosti organizma ne ogleda isključivo sa stajališta potencijalno umanjenih funkcionalno- fizioloških kapaciteta sportaša, nego preventivnoga djelovanja zbog ugroženosti zdravstvenoga statusa. Trenutačno, u znanstvenoj literaturi postoji velika rasprava o metrijskim karakteristikama neinvazivnih pokazatelja (biomarkera) korištenih pri mjerenju i interpretaciji stupnja hidriranosti organizma sportaša. U ovoj studiji prikupljeno je šezdeset devet uzoraka urina i analizirano putem terenskih i laboratorijskih metoda paralelno s procjenom ukupnoga udjela vode u tijelu i tjelesne mase, dan-za-dan pristupom tijekom tri uzastopna dana. Cjelokupan je unos markonutrijenata i vode dokumentiran tijekom istraživanja. Uzorak ispitanika sačinjen je od vrhunskih boksača juniorskoga uzrasta (n=23, dob 17.3±1.9 godina, tjelesne visine 1.75±0.08 m, tjelesne mase 66.8±11.8 kg, 8.3±2.3 % udjela masti u tijelu, 7.1±0.9 iskustva u boksu), isključivo nacionalnih prvaka Rusije, Srbije i Bosne i Hercegovine. Temeljem različitosti u antropometrijskim karakteristikama ispitanici su podijeljeni u dvije homogene skupine (laki/teški). Temeljna se spoznaja ove studije ogleda u opaženoj velikoj varijabilnosti i nedosljednosti urinarnih pokazatelja stupnja hidriranosti organizma (laboratorijskih i terenskih, u rasponu: ICC=0.38 - 0.58) unatoč stabilnoj tjelesnoj masi (ICC=0.99, CV<1 %) i primjerenom unosu markonutrijenata i vode. Post hoc analize utvrdile su uniforman porast u vrijednostima osmolaliteta urina (UOSM) kod obje skupine ispitanika, između prvoga i trećeg mjerenja za 11.2±12.8 % (p<0.001, η2=0.4) kod lakih boksača, i 19.9±22.7 % (p<0.001, η2=0.5) kod teških boksača, dok su vrijednosti specifične težine urina (STU) porasle za 0.5±0.4 %, (p<0.01, η2=0.4), isključivo kod teških boksača. Nalazi konkurentne valjanosti i medicinskih dijagnostičkih modela pokazuju uniformno slaganje i visoku povezanost urinarnih indikatora (r=0.87 ; p<0.001 ; AUC=0.95, p<0.01), ali i razliku u odnosu na ukupni udio vode u tijelu (r=0.06, p=0.45, r=-0.13, p=0.53, pojedinačno). Promotrena je univerzalno visoka stopa hipohidriranosti organizma (STU=1.028±0.003 g•mL-1, UOSM=1036±158 mOsmol•kg-1), uniformno kod svih ispitanika, što dovodi u pitanje valjanost interpretacije do sada postavljenih kriterija i referentnih vrijednosti prilikom procjene deficita vode u tijelu sportaša. Usprkos porastu u vrijednostima koncetracije urina, ukupan unos markonutrijenata (35±4 kcal•kg-1) i vode (~2.8 L) bio je stabilan tokom provedbe studije. Predstavljeno istraživanje nije potvrdilo hipotezu o utjecaju povišene mišićne mase na dijagnostičku točnost STU (r=0.14, p=0.51), dok metrijske karakteristike i utjecaj ukupnih proteina u urinu iz maloga uzorka (r=0.11 ; p=0.59) na dijagnostičku točnost STU dan-za-dan pristupom ostaju dvosmisleni. Temeljem prikazanih podataka moguće je izvesti zaključke: (i) predstavljena studija opovrgava generalno prihvaćenu teoriju, ali primjenu osmolaliteta urina kao zlatnoga standarda prilikom procjene ukupnoga deficita u tijelu, (ii) otvoreno kritizira korištenje presječnih studija čiji je cilj bio utvrđivanje metrijskih karakteristika pokazatelja stupnja hidriranosti organizma na uzorku natjecatelja iz borilačkih sportova, (iii) otvara problematiku različitosti mehanizama ostvarenja koncentriranoga urina u odnosu na dijagnostičku točnost procjene. Daljnje su studije potrebne da bi se detaljno razložili uzročni mehanizmi visoke varijabilnosti opažene u vrijednostima koncentracije urina kao posljedica odgovora bubrežnoga sustava uslijed visokointenzivnih priprema u borilačkim sportovima. Čini se kako općeprihvaćeni neinvazivni dehidracijski biomarkeri iz urina ukazuju na druga fiziološka stanja i kompenzacijske mehanizme osim deficita vode u tijelu. Neovisno o izboru tehnike mjerenja, trenutačno ne postoji u potpunosti ispravan i točan pristup problematici i interpretaciji prikupljenih podataka, što je i pokazano statističko-metodološkim pristupom ove studije.

dehidracija; borilački sportovi; urin; mjerni instrumenti

nije evidentirano