hrvatski

Obrazovanjem za bolji svijet

Obrazovanje kao društvena potreba prisutno je u svim suvremenim društvima. Dok je nekada ono bilo privilegij malobrojnih, od vremena industrijalizacije i modernizacije postalo je široko prihvaćeno potreba među različitim slojevima građanstva. Krajem dvadesetog stoljeća ono se kao društvena potreba pretvara u cjeloživotni proces kojemu nitko ne može izmaknuti. Usustavljivanje obrazovanja u vidu škola i sveučilišta je narodima novoga vijeka potvrđivalo identitet, jačalo samosvjest i osjećaj ravnopravnosti. Posebice je važno bilo imati škole na narodnom jeziku koje će prenijeti širokom puku razumljivim jezikom narodnu povijest, književnost, pravne dokumente, pa čak i vjeru. Na tragu ilirskog preporoda za hrvatski je narod glede obrazovanja najviše učinio J.J.Strossmayer nazivan „prvi sin domovine“ i „prijateljem naroda“. Njegova je ideja prosvjećivanja naroda kao put k slobodi i danas aktualna, iako su okolnosti i značenja bitno drugačiji. Globalizirani je svijet kroz obrazovanje postavio ujednačene kriterije uspjeha pojedincima, ali i društvima. Pojedinci karijeru primarno temelje na dosegnutom stupnju obrazovanja i kompetencijama koje im je ono donijelo. Društva svoju moć potvrđuju konkurentnošću svojega gospodarstva utemeljenog u prvom redu na simboličkom kapitalu (znanju) kojega su nositelji pojedinci sve češće nazivani radnici znanja. U ovakvom svijetu obrazovanje je dobilo drugačiju ulogu od one koju je vidio Strossmayer. Otuda proizilaze pitanja kojima se autor u članku bavi: Vodi li danas obrazovanje pojedica u slobodu, jamči li narodu prosperitet? Gradi li pojedinac obrazovanjem osobno dostojanstvo ili ga ono pretvara u natjecatelja za bolju poziciju, bez socijalnih obzira, bez odgovornosti za opće dobro? Kakvo obrazovanje danas dominira: ono kojemu je svrha potvrđivanje čovjeka ili profit i konkurentnost?

obrazovanje; ljudsko dostojanstvo; sloboda; kompetencije; radnici znanja; simbolički kapital

nije evidentirano