hrvatski

Hrestomatija hrvatskoga medicinskog prava

Medicinsko pravo je relativno nova pravna disciplina. U Republici Hrvatskoj nije nepoznanica. Pojedinačni problemi iz područja medicinskog prava izučavani su u okviru drugih pravnih znanosti još od početka prošlog stoljeća, a u posljednjih tridesetak godina medicinsko pravo se počelo proučavati i predavati kao samostalna pravna disciplina. Bavljenje medicinskim pravom zahtjeva usvajanje širokog spektra znanja. Uz područja koja pripadaju medicinskim i zdravstvenim strukama u fokusu proučavanja nalaze se razne pravne grane te društvene i humanističke discipline. Razvojem biomedicinskih znanosti (novih tehnologija, medicinskih istraživanja, robotike, itd.) kao i samog društva, odnosa prema ljudskim pravima i bioetici povećava se broj pitanja kojima se medicinsko pravo bavi kao i odnos prema pojedinim pitanjima. Sve to dovodi do stalne i ubrzane potrebe propitivanja načela i zakonitosti koji vladaju i imaju prevagu unutar ovog područja te vodi ka konstantnom promišljanju instituta koji se proučavaju u okviru medicinskog prava. Unatoč razvojnom putu koje je grana medicinskog prava do sada prošla u Republici Hrvatskoj, ona još uvijek nije zaokružena cjelina, no jasno je da je medicinsko pravo danas potrebnije nego ikada. Hrestomatija počinje uvodnim poglavljem u okviru kojeg prof. dr. sc. Ante Čović izlaže pojmovna razgraničenja morala, etike, medicinske etike, bioetike, integrativne bioetike – pojmovi koji su od središnje važnosti za razumijevanje sadržaja medicinskog prava. Podudaranje odnosno razlikovanje medicinskog prava od zdravstvenog prava te pojmovno određenje samog medicinskog prava, njegovih izvora i načela opisana su u naredna dva uvodna poglavlja autora mr. sc. Tatjane Babić i doc. dr. sc. Sunčane Roksandić Vidlička te prof. dr. sc. Joze Čizmića. Slijedi poglavlje u kojem se nalaze radovi koji pripadaju povijesti hrvatskog medicinskog prava. Prvi autori koji su obrađivali teme poput kaznenopravne odgovornosti liječnika i kažnjivosti protupravnog prekida trudnoće početkom 20. stoljeća bili su prof. Ernest Miler i prof. Josip Šilović. Prof. dr. sc. Mirjan Damaška je razmatrao neke kaznenopravne aspekte liječničkih, diskutirajući o toj temi daleke 1962. godine argumentacijom koja je velikim dijelom aktualna i danas. Slijedeći rad koji je ovdje uvršten je rad prof.dr.sc. Zvonimira Šeparovića „O nekim dvojbenim zahvatima u čovjeka: Etički i pravni problemi humane genetike i prokreacije“, koji je o tome pisao još početkom 1970-ih godina. Ovaj članak može služiti kao polazišna točka za diskusiju u hrvatskoj literaturi kada se govori o pravnom uređenju humane genetike i prokreacije. Konačno, pravno- povijesni rad u ovom poglavlju je poglavlje prof. dr. sc. Zlate Đurđević koja je obradila povijesni razvoj pravnog položaja počinitelja s duševnim smetnjama u kontinentalnoj Europi. U okviru poglavlja koje nosi naslov „Međunarodno kazneno pravo i medicina“, doc. dr. sc. Sunčana Roksandić Vidlička i Vinko Galiot raspravljaju o eksperimentima na ljudima kao zločinu protiv čovječnosti, temi koja je bila zapostavljena u hrvatskoj literaturi još od nürnberških suđenja nacističkim zločincima. Obzirom da je „medicinsko suđenje“ iznjedrilo Nürnberški medicinski kodeks, ključni dokument za razvoj načela autonomije pacijenta i zaštite njegovog dostojanstva, potrebno je znati kako je sam kodeks nastao i koji su, na žalost, zločini doprinijeli njegovom nastanku. Koje su danas granice između dozvoljenog istraživanja na ljudima i nedozvoljenih medicinskih eksperimenata, pogotovo kada je riječ o multinacionalnim kompanijama – posebna je tema ovog članka. Ozbiljnost takvih zlouporaba vodi k tome da takva ponašanja u određenim okolnostima mogu biti kvalificirana kao zločini protiv čovječnosti. U poglavlju o pravu pacijenata kao korisnika zdravstvenih usluga, prof. dr. sc. Sanja Babić- Bosanac i prof. dr. sc. Ana Borovečki najprije iznose pregled legislative u ovom području i analiziraju problematiku njene implementacije. Slijedi rad koji obrađuje vrlo važnu, uvijek aktualnu i specifičnu temu iz ovog područja u autorstvu prof. dr. sc. Iris Goldner Lang („Pravo pacijenata na prekograničnu zdravstvenu skrb u Europskoj uniji“). Područje kojim se bavi slijedeće poglavlje je zasigurno jedno od najviše istraživanih područja u literaturi hrvatskog medicinskog prava, a koje je i dalje donosi nove izazove – problematika pravnog položaja osoba s duševnim smetnjama. Prof. dr. sc. Velinka Grozdanić koja u literaturi prati ovu tematiku još od 1990-ih godina kada su prava osoba s duševnim smetnjama bila posve nerazvijena, autorica je uvodnog dijela kao koautorica Komentara novog Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Novi Zakon u najvećoj mogućoj mjeri štiti prava osoba s duševnim smetnjama, slijedeći ne samo odredbe Nürnberškog kodeksa, nego i najrelevantnije međunarodne dokumente uključujući Konvenciju o ljudskim pravima i biomedicini te Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Prof. dr. sc. Zlata Đurđević je s pravom bila izrazito kritična prema pravnom položaju osoba s duševnim smetnjama prema prijašnjim odredbama tog Zakona. Članak je uvršten kako bi se što bolje pratio razvoj prava osoba s duševnim smetnjama u Republici Hrvatskoj. Urednici ove knjige (Turković, Roksandić Vidlička i Maršavelski) su izradili prijedloge novog pravnog položaja osoba s duševnim smetnjama u novom Kaznenom zakonu, koje su bili dodatno raspravljani i prihvaćeni od strane Radne skupine za izradu novog Kaznenog zakona, te su ih urednici iznijeli u radu „Pravni položaj osoba s duševnim smetnjama prema novom Kaznenom zakonu“. Među praktičarima, sudac Dražen Tripalo se posebno bavio ovom tematikom te se u ovom poglavlju nalaze dva njegova rada u koautorstvu – s prof. dr. sc. Velinkom Grozdanić („Novosti u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama“) i doc. dr. sc. Zoranom Burićem („Položaj neubrojivih počinitelja protupravnih djela u kontekstu novog hrvatskog kaznenog zakonodavstva“) koji prate upravo navedene promjene u Kaznenom zakonu. Na kraju ovog poglavlja, stavili smo rad bivših studentica Pravnog fakulteta u Zagrebu (Čatipović, Grubišić, Kerin) , koje su za rad iz ove tematike – pod naslovom „Teorijsko- istraživački osvrt na osobe s duševnim smetnjama u kaznenopravnom aspektu“ dobile rektorovu nagradu u akad. god. 2009./2010. Slijedi poglavlje u kojem prof. dr. sc. Jozo Čizmić detaljno obrađuje pravno uređenje instituta liječničke tajne u hrvatskom pravu. U ovom poglavlju se posebno ogleda interdisciplinarnost medicinskog prava jer se tematika povrede liječničke tajne obrađuje iz ugla prekršajnog, upravnog, građanskog te kaznenog materijalnog i procesnog prava. Već smo iz uvoda prof. dr. sc. Ante Čovića mogli vidjeti da su medicinsko pravna pitanja ujedno i središnje teme integrativne bioetike. Zbog toga je „medicinska bioetika“ danas najznačajnija grana bioetike. Ovo poglavlje koje nosi upravo taj naslov, započinje radom prof. dr. sc. Ana Borovečki, koja raspravlja o pitanju je li javnom zdravstvu potrebna specijalna etike – etika javnog zdravstva? U sljedećem radu, dr. sc. Ivana Zagorac i prof. dr. sc. Hrvoje Jurić analiziraju stanje bioetike u Hrvatskoj. Konačno, prof. dr. sc. Iva Sorta-Bilajac, polazeći od hipoteze da je „temeljna i krajnja svrha bioetičkih konzultacija minimiziranje zla ili štete (nepravde) u kliničkom kontekstu“, analizira njihovu ulogu na primjeru KBC-a Rijeka. Slijedeće poglavlje se bavi staleškim pravom liječnika. Doc.dr.sc. Sunčana Roksandić Vidlička ovim je radom upozorila na važnost staleškog prava liječnika kada govorimo o području medicinskog prava i etike. Iako u Republici Hrvatskoj postoje posebni zakoni koji reguliraju osnovna pitanja iz pojedinih zdravstvenih djelatnosti, ipak tim zakonima nisu određena brojna pitanja o kojima de facto ovisi pravilno i kvalitetno funkcioniranje zdravstvenog sustava u cjelini. Upravo zbog toga, staleško zdravstveno pravo je od velike važnosti za cjelokupno funkcioniranje zdravstvenog sustava. Staleško pravo rezultat je samostalnosti strukovnih organizacija unutar zdravstvenog sustava, koje temeljem zakonskih ovlasti donose podzakonske opće akte kojima reguliraju osnovna pitanja iz područja struke. Kako je autorica naglasila: Naposljetku, ipak ne treba zanemariti činjenicu da je staleško pravo usko određeno normativno područje, jer su njegove norme ograničene primjene obzirom da obvezuju samo članove, a ne pacijente niti treće osobe. No, nepridržavanje istih može imati ozbiljne posljedice. Unatoč suženosti opsega obvezujuće primjene, važnost staleškog prava kao jednog od izvora zdravstvenog prava nikako se ne smije podcjenjivati obzirom da praktična primjena zakona često ovisi upravo o normama staleškog prava. Do nedavno, u Europi, s obzirom da je pobačaj dozvoljen u većini država, jednom od najvažnijih bioetičkih tema postalo je pitanje odluke o okončanja života. U svakom slučaju, napredak medicine donosi čitav niz bioetičkih izazova od kojih su odluke o početku i kraju života, naročito pitanje legalizacije pobačaja te eutanazija i sudjelovanje u samoubojstvu, jedne od najkontroverznijih. U okviru Poglavlja Odluke o početku i kraju života, nalazimo tri rada. Rad prof. dr. sc. Vjekoslava Miličića i dr. Gordane Miličić na temu ćudoredno- deontološko-pravnih aspekata terminalnih stanja čovjeka. Prof.dr. Miličić također je jedan od pionira ovog područja, poglavito kada govorimo o ćudoređu profesije liječnik. Slijedi rad urednika ove knjige na temu „Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo – etičke dileme kriminalne politike“, u okviru kojeg su izradili prijedlog novog normativnog uređenja ove problematike u kaznenom zakonodavstvu, koji su bili prihvaćeni od strane Radne skupine za izradu novog Kaznenog zakona te jasno naveli otvorena pitanja koja zahtijevaju donošenje odgovora u hrvatskom društvu. Prof. dr. sc. Anita Kurtović također se dotakla ove teme i srodnih tema u radu „Novosti u kaznenopravnom uređenju čedomorstva, usmrćenja na zahtjev i protupravnog prekida trudnoće“. Time je prof.dr. Kurtović i najavila novi trend u hrvatskoj literaturi i društvu, a to je analiziranje i odluka o početku života. U svakom slučaju Odluke o početku i kraju života obrađuju aktualnu i nikad dovoljno razjašnjenju problematiku, koja teško ima svima prihvatljiva rješenja. Medicinskopravni aspekti potpomognute oplodnja je područje, koje je još uvijek slabo zastupljeno u našoj literaturi, a slijedi već navedeni diskurs rasprava koje prate odluke na početku i kraju života. Rad prof. dr. sc. Dubravka Hrabar koji nosi naslov „Pravni dosezi medicinske oplodnje u Hrvatskoj“ predstavlja središnji izvor hrvatske znanstvene diskusije o toj temi. Dijana Hrstić, Zrinka Kirin i doc.dr. Sunčane Roksandić Vidlička u radu Bioethical and legal challenges of surrogate motherhood in the Republic of Croatia, a koji je nastao na temelju rada Kirin i Hrstić koji je osvojio Rektorovu nagradu, obrađuju jednu od tema koju je nemoguće izbjeći u današnjem društvu, koliko god nam se kontraverzna (ili ne) ona činila, a to je pitanje pravog uređenja surogat majčinstva. Naredno poglavlje obrađuje temu biomedicinskih istraživanja i ljudskog genoma. Rad prof. dr. sc. Ane Borovečki i suradnika na temu etičkog pristup znanstvenim istraživanjima u kojima se koriste pohranjeni biološki materijali pacijenata i njihovi medicinski podatci izabrali smo kao rad koji predstavlja uvod u ovu tematiku. Ipak, polazišna točka za diskusiju u literaturi jest rad prof. dr. sc. Zvonimira Šeparovića „O nekim dvojbenim zahvatima u čovjeka: Etički i pravni problemi humane genetike i prokreacije“, koji je o tome pisao još početkom 1970-ih godina, a koji je uvršten u poglavlje povijesti hrvatskog medicinskog prava. Rad prof. dr. sc. Ksenije Turković i dr. sc. Dubravke Šimonović „Pravna regulacija kloniranja u nas i u svijetu“ predstavlja središnji izvor hrvatske medicinskopravne diskusije o toj temi, dok je prof. dr. sc. Darko Polšek pristupio toj tematici iz filozofsko-sociološkog ugla u radu „Sloboda kloniranja“. Posljednji rad Jurja Brozovića i Vinka Galiota nosi naslov „Pravni status embrija i istraživanje na embrionalnim matičnim stanicama – u vrtlogu biotehnologije, bioetike i prava“. Taj rad je također rad koji je osvojio Rektorovu nagradu (pod mentorstvom Roksandić Vidlička), a koji se tiče iznimno aktualnog pitanja ne samo u Republici Hrvatskoj, EU nego i u svijetu: Pitanja početka ljudskog života i pravnog statusa zametka središnja su bioetička i pravna pitanja koja proizlaze iz prakse istraživanja na embrionalnim matičnim stanicama, a s istima su se i pravna dogmatika i judikatura suočili znatno ranije – primarno u kontekstu pobačaja i in vitro fertilizacijom, osobito glede mogućnosti krioprezerviranja embrija te disponiranja istima. Autori su ovim člankom analizirali i novi kontekst u kojem se pravni status embrija javlja – onaj istraživanja na embrionalnim matičnim stanicama, i to prvenstveno kroz pitanje patentibilnosti postupaka i rezultata istraživanja na embrionalnim matičnim stanicama koji podrazumijevaju uništenje embrija. Naime, za razliku od ostalih koteksta u kojima se pojavilo pitanje statusa embrija, kod istraživanja na emrbionalnim matičnim stanicama nije se postavilo pitanje dopustivosti istih, već se njihova zabrana nastojala postići zaobilaznim putem – zabranom pretpostavki takvih istraživanja. U slijedećem poglavlju se autori bave temom informiranog pristanka. Medicinsko pravo nemoguće je razumjeti bez razumjevanja pojma informiranog pristanka u medicini koji slijedi načelo autonomije pacijenta. Rad prof. dr. sc. Ksenije Turković „Informirani pristanak i pravo na odbijanje tretmana u Republici Hrvatskoj“ ovdje je poslužio kao uvod u ovu problematiku. Kako je istaknula prof. Turković, Koncept informiranog pristanka koji se danas uglavnom shvaća kao informirani izbor je vrlo jednostavan: liječnik ne može liječiti pacijenta dok mu ne da osnovne podatke o tretmanu koji predlaže i alternativnim tretmanima i dok pacijent ne odluči koji tretman želi da se na njega primjeni odnosno želi li uopće primjenu bilo kakvog tretmana. Doktrina informiranog pristanaka je iz stuboka promijenila i pomaže promijeniti odnos između liječnika i pacijenta. Tradicionalno je prevladavalo mišljenje da liječnik «zna najbolje» i stoga treba donijeti odluku za pacijenta (medicinski paternalizam - «liječnik- otac» donosi odluku za «pacijenta- dijete»). Danas pak polazeći od prava na samoodređenje i prava na tjelesni integritet prevladava mišljenje da je pacijent taj koji ima pravo odlučiti o zahvatima na svom tijelu i o svom zdravlju. Informirani pristanak ima pravnu, etičku i kliničku dimenziju. Pravno gledano institut informiranog pristanka traži od liječnika priopćiti pacijentu određene informacije kako bi dobio njegov pristanak za provođenje liječničkog postupka, i to bilo kojeg liječničkog postupka. S etičkog aspekta institut informiranog pristanka pridonosi poštovanju autonomije osobe pri donošenju medicinski relevantnih odluka. Pacijent je taj koji mora donijeti odluku i potom s tom odlukom živjeti. Iz kliničke perspektive informirani pristanak otvara mogućnost za suradnju liječnika i pacijenta glede utvrđivanja bolesti i odabira odgovarajućeg tretmana. Informirani pristanak i zajedničko donošenje odluke poboljšavaju odnos liječnika i pacijenta, povećavaju njihovu suradnju i smanjuju rizik pokretanja sudskih postupaka zbog nesavjesnog postupanja liječnika. No glavna svrha informiranog pristanka je potvrditi autonomiju pacijenta, promovirati njegovo prava na samoodređenje i osigurati poštovanje pacijenta kao ljudskog bića. Donošenje odluka i sudjelovanje u donošenju odluka o vlastitom zdravlju priznaju se danas kao pacijentovo ljudsko pravo. Ne manje važno, prof. dr. sc. Iva Sorta-Bilajac je obradila temu informiranog pristanka u UNESCO-vim bioetičkim dokumentima, a prof. dr. sc. Saša Nikšić je obradio osnovno načelo informiranog pristanka – načelo autonomije pacijenta. Slijedi poseban osvrt prof. dr. sc. Ksenije Turković, doc. dr. sc. Sunčane Roksandić Vidlička i Jurja Brozovića na specifičan problem informiranog pristanka djece u hrvatskom zakonodavstvu. Analizu specifičnih tema iz ovog područja nalazimo u radovima aktualne pravobraniteljice za djecu doc. dr. sc. Ivane Milas Klarić („Izjave volje za slučaj nesposobnosti“) te bivših studentica Pravnog fakulteta u Zagrebu Tihane Ane Reljić i Nike Jurković („Informirani pristanak pacijenata kroz prizmu hrvatske urološke prakse“), koji je bio nagrađen dekanovom nagradom 2014. godine. Tema presađivanja dijelova ljudskog tijela je zasigurno najslabije obrađivana tema u hrvatskoj medicinskopravnoj literaturi. Prvi koji se ozbiljnije bavio ovom tematikom je prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović, čiji rad smo uzeli kao polaznu točku za diskusiju o ovoj temi. Iako se problem kaznenog pravog reguliranja nedozvoljenog presađivanja ljudskog tijela obrađivao u nekim člancima koji su uvršteni u ovu hrestomatiju (vidjeti posebno poglavlje o kaznenim djelima protiv zdravlja ljudi), kako bismo ovom području pridodali aktualnost, pozvali smo dr. sc. Vandu Božić, koja je doktorirala iz ovog područja, da napiše rad o ovoj temi iz suvremenog ugla te je stoga i njezin rad „Kaznenopravni problemi transplantacije dijelova ljudskog tijela suočeni s ilegalnim tržištem ljudskih organa“ uvršten u ovo poglavlje. Slijedi poglavlje koje nosi naslov „Vještačenje u medicini“. Ovu temu su, općenito i posebno iz ugla parničnog postupka, obradili doc. dr. sc. Sunčana Roksandić Vidlička („Liječnici kao stalni sudski vještaci – uvjeti za imenovanje i uloga u parničnom postupku“) i prof. dr. sc. Jozo Čizmić („O vještačenju u parničnom postupku s posebnim osvrtom na vještačenje u području medicine“). Prof. dr. sc. Dragan Primorac i suradnici su obradili jednu od trenutno najaktualnijih tema u ovom području – u radu pod naslovom „Analiza DNA u sudskoj medicini i njezina primjena u hrvatskome kaznenopravnom sustavu“. Različitim aspektima odgovornosti zdravstvenih radnika i ustanova bavio se niz autora. Prof. dr. sc. Sanja Babić-Bosanac i prof. dr. sc. Ana Borovečki su općenito obradile problematiku medicinskih pogrešaka u Republici Hrvatskoj. Pojedine građanskopravne aspekte odgovornosti obradili su prof. dr. sc. Petar Klarić („Građanskopravna odgovornost za liječničku grešku“), jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za pitanje naknada šteta u medicini, i jedan od stvaratelja hrvatskog medicinskog prava, poglavito dijela koji se tiče građanskog prava te prof. dr. sc. Marko Baretić („Građanskopravna odgovornost za neispravan proizvod u zdravstvu“) i prof. dr. sc. Saša Nikšić („Odgovornost za štete u zdravstvenim ustanovama – pretpostavke, odgovorne osobe, oslobođenje od odgovornosti“), koji su nastavili baviti se medicinskim pravom s aspekta građanskog prava. Na kraju se nalazi i rad na engleskom jeziku doc. dr. sc. Sunčana Roksandić Vidlička, prof. dr. sc. Iris Goldner Lang i dr. sc Aleksandar Maršavelski („Regulating breaches of professional ethics and conducting disciplinary proceedings against physicians in Europe“), u kojem analiziraju regulativu kršenja profesionalne etike i disciplinskih postupaka protiv liječnika u Europi, a koji će biti publiciran u Compendium of European Medical Law (Maklu publishers, 2016). U poglavlju koje se bavi kaznenim djelima protiv zdravlja ljudi najprije je iznijeta kritička analiza ovog područja u bivšem kaznenom zakonodavstvu – u radu doc. dr. sc. Sunčane Roksandić Vidlička („Aktualna pitanja pojedinih kaznenih djela protiv zdravlja ljudi u svjetlu donošenja nacrta izmjena hrvatskog kaznenog zakona“). Prof. dr. sc. Ksenija Turković, uz doc. dr. sc. Sunčana Roksandić Vidlička, predložile su i detaljno analizirale novo uređenje kaznenih djela protiv zdravlja ljudi, dok je izrada te glava Kaznenog zakona još bila u tijeku – o čemu govori njihov rad „Reforma kaznenog zakonodavstva u području zdravstva - Kaznena djela protiv zdravlja ljudi de lege ferenda“. Alternativno rješavanje u sporova u medicini je kod nas novo područje, a polazna točka za njegovo istraživanje ne samo u Hrvatskoj, već i na razini Vijeća Europe, je rad urednika koji je izašao u Zborniku radova XVIII. Svjetskog kongresa iz medicinskog prava u Zagrebu, pod naslovom: „Recommendation on alternative dispute resolution in medical liability in Council of Europe member states.“ Upravo su tu autori bili u suglasju s prijedlogom o uvođenju alternativnih rješavanja sporova u medicini koji je bio prvi iznio nekadašnji predsjednik Hrvatske liječničke komore, prim.dr.sc. Egidio Ćepulić. Ta je tema, po mišljenju urednika i dalje aktualna, i traži svoje ponovno „buđenje“ i analizu kako bi bila oživotvorena u praksi. U posljednjem poglavlju o novim projektima, nalazi se rad dr. sc. Svetlane Paramonove „Bioethics and Criminal Law: the Role of the European Court of Human Rights in Setting Standards for the Protection of Human Rights (Project Description)“ koji daje naznake kojim ce se područjem medicinsko pravo u narednom razdoblju baviti, pogotovo u djelu gdje se medicinsko pravo susreće i preklapa s bioetikom.

medicinsko pravo ; bioetika ; prava i obveze liječnika ; prava i obveze pacijenata ; zaštita osoba s duševnim smetnjama ; građanska ; kaznena odgovornost ; pravo na život ; eutanazija ; medicinsko međunarodno kazneno pravo ; medicinski eksperimenti ; alternativno rješavanje sporova ; staleško pravo ; uloga vještaka ; prekršajna odgovornost liječnika u EU ; EU i pravo pacijenata ; trgovanje organa

nije evidentirano