hrvatski

Između navodne šutnje i negativnih stereotipa: Odnos zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca prema vlastima Nezavisne Države Hrvatske u svjetlu djelovanja hrvatskih katoličkih medija tijekom Drugoga svjetskog rata

Historiografska istraživanja su u proteklim desetljećima na svjetlo dana iznijela brojne činjenice koje ukazuju na to da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac tijekom cijeloga razdoblja postojanja te tvorevine od travnja 1941. do svibnja 1945. prema vlastima Nezavisne Države Hrvatske nastupao vrlo kritički te je njegov odnos prema prema njima bio vrlo kompleksan. Pa ipak u dijelu stručne i šire javnosti još uvijek postoje negativni stereotipi prema kojima su navodno nadbiskup Stepinac i Katolička crkva u Hrvatskoj općenito ne samo podupirali vlasti NDH i ustaštvo nego su s njima i blisko surađivali u počinjenju brojnih zločina. Pritom se povremeno priznaje da je Stepinac nastojao spasiti progonjene, no navodno je ipak šutio o zločinima te je na taj način i dalje podupirao vlasti NDH. Spomenuta šutnja i istodobno navodno javno iznošena potpora nadbiskupa Stepinca i ostalih hrvatskih biskupa vlastima NDH temelj su mnogih optužbi na račun zagrebačkog nadbiskupa i Katoličke crkve u Hrvatskoj. Pritom su na meti optužbi i kritika osobito hrvatski katolički mediji, koji su još tijekom monitiranog političkog procesa nadbiskupu Stepincu korišteni kao navodni dokaz o ogrezlosti njega i cijele Katoličke crkve u Hrvatskoj u ustaškim zločinima. U radu se na temelju raščlambe izvornoga arhivskog gradiva i dostupne literature pokazuje kako se navodna šutnja nije temeljila na slobodnom izboru nadbiskupa Stepinca i katoličkih krugova nego je bila posljedak odnosa ustanova medijskog i promidžbenog sustava NDH kao sustava jedne totalitarne države prema medijima, pa i prema katoličkim medijima. Taj je odnos bio obilježen strogim nadzorom nad protokom informacija i nastojanjem da se suzbije sve ono što bi se moglo smatrati oporbenim u odnosu na vlasti NDH. Zbog toga je uspostavljen sustav dirigiranih medija koji su morali pisati prema naputcima ustanova medija i promidžbe NDH, a nad svime je bdjela cenzura. Svaki neposluh i odstupanje od propisanog strogo je kažnjavano, a ustanove medija i promidžbe su ne samo nadzirale i kažnjavale nego su i same uvršrtavanjem brojnih priloga izravno utjecale na sadržaj publikacija. Nadbiskup Stepinac je pokušavao doći do javnosti, no mogućnosti su za to bile vrlo ograničene. To je činio u brojnim propovijedima koje je imao prilike slušati znatan broj vjernika. Iako ograničeni zidovima zagrebačke katedrale, propovijedi i drugi javni istupi ipak su dolazili do većeg broja ljudi. Dolazili su i do predstavnika savezničkih zemalja čiji su mediji, osobito radijske postaje, često prenosili Stepinčeve istupe.

nadbiskup Stepinac ; Katolička crkva ; vlasti NDH ; negativni stereotipi ; mediji i promidžba NDH ; cenzura ; katolički mediji

nije evidentirano