hrvatski

Putopisne meksičke razglednice Marijana Matkovića.

U izlaganju zadržala bih se na Matkovićevim putopisnim fragmentima Deset meksičkih razglednica (1967.), i to iz autorove (uvodne) autoironijske vizure jer kako navodi – razglednice se "obično pišu i šalju kad se nema što pisati!" (Matković 2001:212). Naime, Marijan Matković u knjizi putopisa Stope na stazi (1982.) objavljuje putopise, putopisne fragmente (Čežnje i strepnje, 1933.-1958., Varijacije na kraju godine tisuću devetsto šezdeset i druge, California – Zephyr i završno – Deset meksičkih razglednica, 1967.) napisane u razdoblju od 35 godina (1933.-1967.), koje je objavljivao u pojedinim časopisima i dnevnim novinama, a među njima (kao što sam navela) nalaze se i "meksičke razglednice". Uostalom i Dean Duda u svojoj teoriji putopisnih formi predlaže da se mala putopisna forma, "u nedostatku boljega termina", odredi kao putopisna razglednica (Duda 1988:64). Završno ću nastojati pokazati – u skladu s Peićevom odredbom Matkovićeva teatra kao pikturaliziranoga teatra s obzirom na sceničnost pisanja (Peić 1992:34) – da je jednako tako riječ i o Matkovićevu pikturaliziranom putopisu, što potkrepljuje i naslov putopisnih fragmenata – Deset meksičkih razglednica.

Marijan Matković; putopis; Meksiko

nije evidentirano