hrvatski

Cenzura u povijesti hrvatske knjige

Cenzura knjige je pojam koji seže još od starog vijeka. Ona je dokaz koliko su vladari kroz povijest bili totalitarno nastrojeni, koliko su želji imati pod kontrolom narod, njihovo ponašanje, razmišljanja, postupke. Ona je i dokaz otpora naroda na nametnute režime i politiku. Takva iskustva kroz povijest nisu mimoišla ni Hrvatsku. U srednjem vijeku Crkva je bila vladar, kroz godine to je postala svjetovna vlast. Bez obzira na te promjene, cenzura se više manje očitovala na isti način: cenzorski aparat i popisi zabranjenih knjiga. Cenzorski aparat bio je dosta razvijen, a tvorili su ga izabrani ljudi koji su u tom aparatu obnašali određene dužnosti – prijem knjige, pregledavanje knjige, (ne)odobravanje knjige, izdavanje dozvola, i naređenja. Popisi zabranjenih knjiga pokazali su pravo lice onih koji su iza cenzure stajali, a i same cenzure. Sastavljači popisa nisu dobro poznavali imena pisaca koje su uvrštavali u popise, pa se stoga može zaključiti da o njima zapravo nisu znali ništa. Što se naroda tiče, od autora, izdavača do puka željnog knjige, znanja i informacija, pronalazili su se različiti načini da se izbjegne cenzura. Krijumčarenja knjiga, izmišljeni podaci u impresumu, sakrivanje knjiga, otvorena borba za slobodu pisane riječi, riskiranja. Cenzura i borba protiv cenzure dokaz su kako nije moguće imati ikoga pod kontrolom niti ga prisiliti da razmišlja kao jedno sa onime na vlasti. Dokaz su slobode i pravo svakoga da se izrazi, uči i informira.

cenzura ; Hrvatska ; povijest knjige

nije evidentirano