hrvatski

Sigurnost okoliša - između aktivizma i sekuritizacije

Nakon završetka Hladnog rata pristupi proučavanju i definiranju pojma si¬gurnosti počinju se ubrzano mijenjati. Među teoretičarima prevladava mišljenje kako danas govorimo o sigurnosti kao dinamičnom društvenom procesu, pa su i prijetnje sigurnosti raznovrsne, ne više nužno određene isključivo vojnom prijetnjom držav¬noj suverenosti. Definiranje sigurnosne prijetnje ovisi o vremenu i prostoru, a jedan od najznačajnijih doprinosa suvremenom proučavanju fenomena sigurnosti pripada Kopenhaškoj školi. Buzan, Waever i suradnici etablirali su teoriju sekuritizacije i de¬sekuritizacije kao instrumentarij označavanja suvremenih prijetnji sigurnosti koju valja promatrati u kontekstu suvremenog liberalizma. Sekuritizacija određenu pojavu de¬finira kao prijetnju i premješta je u sferu takozvanog hitnog djelovanja, što je prema kritičarima Kopenhaške škole i njezin najveći nedostatak budući da takvo postupanje nosi opasnost od narušavanja demokratskih standarda. Stoga se teorijom desekuriti¬zacije nastoji otkloniti potencijalno ugrožavanje demokratskog procesa. Naime hitne mjere mogu biti otklonjene i bez javne rasprave te se problem stavlja na stol političkih institucija, naravno, ukoliko su argumenti koji govore u prilog odustajanju od hitnih mjera dovoljno uvjerljivi. Može se ustvrditi kako je država i dalje dominantni akter u definiranju određenog problema kao prijetnje sigurnosti, ali nipošto jedini. Kada je riječ o pitanjima ugrožavanja okoliša, civilno se društvo afirmiralo kao vjerodostojan korektiv državnim institucijama. Međutim i nevladine organizacije koje se bave pitanji¬ma okoliša nisu jedinstvene kada je riječ o strategijama djelovanja i načinu postizanja određenih političkih ciljeva, bilo da je riječ o onima koje su aktivne na nacionalnoj bilo na globalnoj razini.

sigurnost okoliša, sekuritizacija, desekuritizacija, aktivizam, država, civilno društvo.

nije evidentirano