hrvatski

Država i demokracija - građansko društvo i politička država u "Filozofiji prava"

U knjizi se razmatraju demokratske mogućnosti države u kritičkom dijalogu s Hegelom, stavljajući poseban naglasak na Hegelovo poimanje odnosa građanskog društva i političke države. Knjiga je podijeljena u tri poglavlja. U prvom poglavlju prikazuje se razvoj Hegelove političke filozofije, od njegovih mladalačkih republikanskih koncepcija do zagovaranja nasljedne konstitucionalne monarhije kao najboljeg oblika države u kasnim jenskim spisima. Nastoji se pokazati da je na Hegelovu zrelu ustavnu koncepciju u odlučujućem smislu utjecao njegov uvid u prirodu odnosa u modernom građanskom društvu i nastojanja da tu sferu pomiri sa svojim shvaćanjem države kao običajnosne cjeline. Drugo poglavlje bavi se genealogijom pojma predstavništva. Cilj ovoga dijela istraživanja je istaknuti razliku između Hegelove koncepcije predstavništva i modernog pojma predstavništva te zadobiti osnovu za ispitivanje razloga zbog kojih Hegel ne utemeljuje državu u predstavničkom odnosu, nego predstavništvu dodjeljuje ulogu posredovanja između društvene i političke sfere države kao cjeline čovjekova opstanka u jednom narodu. U posljednjem poglavlju Hegelova koncepcija političkog ustava razmatra se u okviru logičke strukture Filozofije prava, točnije u perspektivi odnosa građanskog društva i političke države. Hegelovo poimanje tog odnosa sučeljava se zatim s kritikom mladog Marxa, izloženom u tekstu iz 1843. Kritika Hegelove filozofije državnog prava. Pokazuje se kako, usprkos nekim bitnim nedostacima, prvenstveno u vrednovanju Hegelovog opisa građanskog društva, Marxova kritika ne gubi na važnosti kada je u pitanju institucionalna struktura političke države: ona nije izvedena kao istinska, politička zajednica iako je kao takva određena u Filozofiji prava. Osnovna aporija Hegelove ustavne koncepcije proizlazi iz njegova nastojanja da državu u modernim uvjetima shvati kao organski raščlanjenu običajnosnu cjelinu i da istovremeno političku državu izvede kao sferu istinskog, političkog zajedništva te cjeline. No i u pojmovnom polju Filozofije prava moguće je misliti političku emancipaciju kao nastavak građanske, štoviše može se s dobrim argumentima tvrditi da ona proizlazi iz Hegelovih vlastitih pretpostavki: zahtjeva da politička država bude moment samosvjesne općenitosti države kao umno raščlanjenog totaliteta, istinska zajednica u kojoj pojedinci žive općim životom i svojim djelovanjem unaprjeđuju opći interes. Neovisno o tome prihvatimo li Hegelovo rješenje ili ga odbacimo s demokratskog stajališta, važnost Filozofije prava za promišljanje mogućnosti političkog subjektiviranja čovjeka je međutim u prvom redu u Hegelovu razumijevanju odnosa političke države prema građanskom društvu: ono nam naime jasno pokazuje kako je uvjet političkog zajedništva „izvanjsko“ zajedništvo građanskog društva koje je neprestano ugroženo imanentnim procesima te sfere. Drugim riječima mogućnost da država kao cjelina bude umno diferencirana cjelina čovjekova opstanka ovisi o sposobnosti političke države da kao „realna moć“ neprestano, u skladu s konkretnim okolnostima, proizvodi zajedništvo građanskog društva koje se ne uspostavlja samo od sebe.

Hegel ; država ; demokracija ; građansko društvo ; politička država

nije evidentirano