hrvatski

Diskurs političkih biografija Josipa Horvata

Josip Horvat u svojim političkim biografijama – Supilo: Život jednog hrvatskog političara (1938), Ante Starčević: Kulturno-povjesna slika (1940) i Ljudevit Gaj: Njegov život, njegovo doba (1975) – povijest pretvara u pripovijest na točno određen način: izabire lik nacionalnog velikana (nasuprot nacionalnom junaku) te mu pristupa tako da političku povijest uklapa u kulturnu. Nadalje, skrupulozno postupa s izvorima, ali sa sviješću da je svaki govor o prošlom relativan te da historiografija nikada ne može dati zadnju riječ o povijesti. Umjesto historiografskog pristupa i događajne povijesti Horvat bira umijeće portretiranja kako bi naglasio svoj individualistički pristup: ma koliko iscrpno prikazivao društveno-ekonomsku situaciju u prošlosti, uvijek daje do znanja da su političke osobe te koje presudno pokreću zbivanja. Horvatov povijesni angažman u biografijama ima značajne paralele u njegovu autobiografskom diskursu i publicističkom radu. Naime, Horvat nacionalne velikane portretira sličnim toposima kao i sebe, što znači da i sebe, publicista, vidi kao politički čimbenik. Nadalje, dok u biografijama daje uzore za političku djelatnost, u feljtonima otvoreno agitira za određene ideološke opcije (liberalizam i demokraciju nasuprot boljševizma, fašizma i nacizma), tako da se pokazuje da je njegov historiografski rad u službi političkog angažmana. Povezanost Horvatova publicističkog, autobiografskog i biografskog diskursa očituje se u jedinstvenom imaginariju u kojem je važna predodžba revolucija kao nagla promjena u društvenoj ideologiji, nasuprot evoluciji. Konceptualna metaforička opreka stari/mladi stoji nasuprot metafori povijesti kao rijeke ; povijesne mase poistovjećene su s divljim prirodnim silama, a važnost pojedinca naglašena metaforom portreta – koja je ujedno glavni kompozicijski postupak i srž imaginarija.

historiografija, biografija, politika, liberalizam, revolucija, diskurs, stil, portret, metafora, imaginarij

nije evidentirano