hrvatski

Arhitektura i novi mediji : medijske fasade, video- i svjetlosne instalacije

Sintetiziranje arhitekture i suvremene umjetnosti posredovano elektroničkom te elektroničko-informatičkom tehnologijom, predstavlja novu formu vizualne kulture koja je temeljna za razumijevanje formalnih i komunikacijskih inovacija i obrazaca suvremenog društva općenito. Uočava se nova ambijentalnost arhitekture i morfologija grada generirana elektroničkom i elektroničko-informatičkom tehnologijom. Uz intermedijalnost i transdisciplinarnost, interaktivnost je jedna od ključnih definicija, kao i poveznica arhitekture i umjetnosti novih medija – arhitekturu definira korisnik, dakle događaji u arhitektonskom prostoru ili njegova funkcija, dok je sudioništvo i aktiviranje publike, koja svojim razumijevanjem dovršava umjetničko djelo, bitno svojstvo suvremene umjetnosti. Najinovativniji način sinteze arhitekture i novih medija predstavlja fenomen medijske fasade. Osim vizualizacije podataka-poruka, medijska fasada je zahvat u ambijentalnu infrastrukturu grada, slikovnost grada i sliku grada, također svojevrsna rekonfiguracija grada u tehničkom, estetskom i sociološkom smislu. Budući da se u arhitekturi 20. stoljeća, pod utjecajem fotografije, filma i od 1960-ih videa, mijenjaju fundamentalne perspektivne paradigme kao simboličke forme, a u skladu s rastućom brzinom kretanja dominantna vizura promatrača postaje ona ostvarena iz vozila u gibanju, to nužno za posljedicu ima minimalizaciju ili nestanak onih dekorativnih elemenata arhitektonskog pročelja koji mogu biti sagledani jedino ako bi se građevini pristupalo iz vizure pješaka. Tako bi se moglo reći da ubrzanje promatrača uzrokuje smrt tektonike u arhitekturi 20. stoljeća, a umjesto ornamentirane i skulpturalne dekoracije kao elemenata vertikalne vizure arhitekture, tu ulogu preuzima njezina forma-silueta, kao i boja (osvijetljenost). Pročelje poprima formu opnaste ovojnice (ili u analogiji s ljudskim tijelom: kože, engl. „skin“) čija i- materijalnost (termin Lyotarda, 1985.) postaje komunikacijski medij koji povezuje interijer i okoliš objekta i često se koristi kod svjetlosnih instalacija koje povezuju interijerni i eksterijerni prostor. Kako video ne iziskuje, poput filma ili TV-a, posebnu podlogu za projiciranje, arhitektonske fasade postaju adekvatnim medijem za video projekcije u javnim ili javno-privatnim prostorima, a daljnji korak je korištenje eksterijerne plohe kao video-ekrana gdje se video, često interaktivan s publikom, umješta u javni prostor, a spoj arhitekture i videa preuzima pritom ulogu suvremenog oblika javne plastike, odnosno nadomjestka tradicionalne skulpture.

Suvremeni grad, novomedijska umjetnost, medijska arhitektura, transdisciplinarnost, javni prostor

nije evidentirano